Posve je logično, s obzirom na demografska kretanja vezana za ponudu na europskom tržištu radne snage, što stalno smanjenje nezaposlenosti u nas prate sve učestaliji vapaji poslodavaca za radnom snagom.
Uz specifične nevolje sezonskih poslodavaca u turizmu, ili građevinara, svako malo otkrivaju se nove rupe, te nemamo medicinskih sestara i liječnika koji nam odlaze u inozemstvo, pa nam nedostaju majstori za kućanske poslove, te činimo neke skromne pomake u poreznom sustavu ne bismo li zadržali IT stručnjake, pa je štrajk u Uljaniku otkrio široj javnosti poteškoće s kojima se uspješni poslodavci u potrazi za radnom snagom suočavaju i u drugim poslovima.
Eko Međimurje iz Šenkovca pokraj Čakovca u potrazi za radnicima strojarskih zanimanja ponudilo je zaposlenje, uz prilično dobra primanja za hrvatske uvjete i smještaj, za pedesetoricu radnika Uljanika koji su danima štrajkali zbog neisplaćenih plaća. Bez radne snage uspješan posao ne može se širiti. Eko Međimurje očito čini u skladu sa svojim mogućnostima sve kako bi školovali, privukli i zadržali potrebnu radnu snagu, ali ne mogu konkurirati europskim poslodavcima.
Stoga ne čudi i što su anketirani radnici Uljanika zaključili kako će, ako već moraju otići iz Uljanika, radije otići u njemačka brodogradilišta koja nude puno više nego što im može ponuditi bilo tko kod nas. Dakle, plaće u Hrvatskoj moraju rasti. Tržište će učiniti svoje i svoja okrutna pravila u sve većoj mjeri počelo je pokazivati ove turističke sezone kada su se mnogi suočavali s nedostatkom radne snage. Očito neki poslodavci trebaju shvatiti kako će morati smanjiti svoje profitne apetite, ali primjeri poput Eko Međimurja pokazuju kako i država treba sebe upitati zašto hrvatski poslodavci ne mogu ponuditi više, odnosno ima li smisla u tomu da financiramo školovanje kadrova za europsko tržište.
U protivnom sve ćemo teže organizirati život u Hrvatskoj, a školovat ćemo radnu snagu za bogate u EU. Tko će plaćati porez za takvu politiku?
Pogledajte video: Štrajk u brodogradilištu 3. maj
Smiješna je teza da poslodavci moraju sniziti apetite. Pa naše poduzetništvo funkcionira u katastrofalnim uvjetima za poslovanje. Ispred nas je pedeset zemalja i očito je da u takvim uvjetima nam gospodarstvo ne može biti konkurentno. Ne trebaju nikakvi dekreti nego treba trajno raditi na podizanju konkurentnosti, preko poreznih mjera, preko smanjenja administracije. Tada će se otvarati nova radna mjesta s kojima raste i potražnja za radnom snagom, a onda će rasti i same plaće. Zašto je to u 2018. tako teško za shvatiti?