Velike društvene krize mijenjaju jezik i komunikacijski diskurs. Samo nekoliko mjeseci od početka pandemije, cijeli svijet je usvojio posve novi jezični aparat, svojevrsni koronaški novogovor, koji kao i svaki jezik promovira određenu ideologiju i odnose moći. Karantena, izolacija, samoizolacija, epidemiološka situacija, mjere i popuštanje mjera, pandemija, infodemija i “novo normalno“ samo su neki od termina koji obilježavaju taj novi pandemijski vokabular.
Impresivan val
Kod nas se usto uhvatio i cijeli set lokalnih konstrukcija, poput “korona-party“, “sljedeća dva tjedna su ključna“ i slično, čije autorstvo pripada članovima ili pridruženim licima Nacionalnog stožera, središnjeg informativnog tijela Republike Hrvatske. Brzina kojom se pandemijski novogovor uvukao u svakodnevni jezik ne treba čuditi s obzirom na dramatičnost situacije i ekspresno urušavanje sustava vrijednosti i svakodnevnih praksi ravne mini Armagedonu. Osim toga, na medijskoj je agendi tjednima od 0 do 24 stolovala samo jedna tema – pandemija. Začudna je, međutim, lakoća s kojom su mediji, “opinion makeri” pa onda i građani nekritički prihvaćali neke od besmislenih fraza koje su obilježile ovo razdoblje. Najupitnija je svakako ona koja se pretvorila u mantru kovidovske stvarnosti – “socijalno“, odnosno “društveno distanciranje“. Taj sociološki pojam izvorno se koristi kako bi se opisao proces udaljavanja i otuđivanja, odnosno povezivanja i solidarnosti među određenim društvenim skupinama. Najčešće se radi o osjećaju povezanosti ili pak distance između “nas i njih“, odnosno “naše“ i ostalih etničkih, religijskih i drugih skupina. Budući da je u pandemiji ključno držanje fizičke distance, a ne socijalne, emotivne ili kakve druge udaljenosti, termin koji je usvojen prije svega je temeljito pogrešan, a onda i paradoksalan, pa čak i politički nekorektan.
Pandemiju je, da stvar bude bolja, obilježio impresivan val solidarnosti i preispitivanja vrijednosti otuđene materijalističke civilizacije. Gdje je točno u svemu tome socijalno distanciranje, teško je reći. Čak je i Svjetska zdravstvena organizacija u jednom trenutku apelirala da se umjesto tog pojma počne koristiti sadržajno ispravan pojam, fizičko distanciranje, ali to nije zaživjelo. Imperativ “društvenog distanciranja“ izvrsno je sjeo zagovornicima teorija zavjere koji u propagiranju ovog jezičnog alata prepoznaju prste svjetskih moćnika koji žele otuđiti ljude kako bi ih mogli jednostavnije kontrolirati. Iako je ovdje vjerojatno riječ o lijenom preuzimanju terminologije i obrazaca, a ne o orkestriranoj akciji nametanja određenog diskursa, posljedice su u biti iste. Primjerice, pojam “lažne vijesti“ po sebi je oksimoron. Ako je nešto laž, ne može biti vijest, koja po definiciji mora biti istinita. No taj besmislen izraz zbog lijenosti medijskih radnika i znanstvenika danas je postao opće mjesto, a medijima koji su ga nekritički preuzimali vrlo se brzo vratio kao bumerang pa Donald Trump danas mirne duše konstatira da su CNN i New York Times tvornice lažnih vijesti.
S druge strane, upravljanje riječima zaista jest jedan je od najunosnijih komunikacijskih poslova današnjice. Neke od fraza koje su dio našeg svakodnevnog jezika nisu se pojavile same od sebe nego su ciljano plasirane kako bi utjecale na raspoloženje javnosti vezano uz neku temu. Najpoznatiji takav primjer je vjerojatno pojam “globalno zatopljenje“ koji je administracija Georga Busha mlađeg strateški zamijenila terminom “klimatske promjene“. Taj posao kreiranja alternativnog, emotivno neutralnog pojma, za njih je odradio kontroverzni Frank Luntz, poznati komunikacijski guru koji za sebe voli reći da se bavi “arhitekturom riječi“. Sustavnim ponavljanjem i nekritičkim preuzimanjem Luntzove konstrukcije došli smo do toga da se danas bavimo neutralnim promjenama, a ne opasnim Zemljinim zagrijavanjem. Na isti način promoviranje društvenog umjesto fizičkog distanciranja ostavit će ipak određene posljedice. Uz socijalno distanciranje, fraza koju često čujemo u drugoj, aktualnoj, fazi pandemije jest “novo normalno“, koju kod nas često prati dramljenje kako “više ništa neće biti isto“. Kao prvo, nikad ništa nije isto i sve se stalno mijenja. Pa što? Postoje dobre šanse da će ono što dolazi biti bolje, naprednije i solidnije od onog prije. Kuknjava za prošlim vremenima i strah od novog, koliko god ono teško i dramatično bilo, odlika je gubitničkog i nazadnog mentaliteta.
Pad povjerenja
Kao drugo, distopijske slike tog “novog normalnog“ uglavnom se nisu obistinile. Sjetimo se, recimo, medijskih napisa o tome kako će u Hrvatskoj izgledati odlazak u restorane i kafiće kad se oni jedanput otvore. Primjerice, “Mjere u restoranima i kafićima bit će brutalne. Kome će se uopće isplatiti raditi?“, kaže jedan naslov. Kao što znamo, mjere u Hrvatskoj daleko su brutalnih, a od najavljivanih pleksiglasa i konobara u skafanderima – nema ništa. Posjet restoranu ili kafiću danas u Hrvatskoj izgleda više-manje isto kao prije pandemije. Kao treće, što je uopće normalno? Je li normalno da gospodarstvo jedne države gotovo u cijelosti ovisi o turizmu ili da političke stranke 2020. metiljaju na zombijima naše krvoločne prošlosti? To je, naime, naše normalno i da, možemo se samo nadati da “više ništa neće biti isto“. Naposljetku, komunikacijski diskurs u ovoj fazi pandemije obilježit će još dvije stvari. Prva je pad povjerenja u odgovorne institucije. Nekonzistentnost, politizacija epidemioloških mjera i prebacivanje odgovornosti u kombinaciji s faktorom vremena i sve većim egzistencijalnim izazovima uzrokovali su pad povjerenja u institucije koje upravljaju krizom u nizu zemalja.
Kod nas tu situaciju najbolje ilustriraju komunikacijski debakl vezan uz povratak djece u škole i uvođenje zabrane rada nedjeljom kao epidemiološke mjere, dok u Britaniji, primjerice, ključa bijes zbog ponašanja Dominica Cummingsa, savjetnika premijera Borisa Johnsona, koji je drsko prekršio mjere izolacije zbog čega, do sada, nije snosio nikakve posljedice. Druga stvar je argumentacijska shizofrenija. Jedan dio javnosti zaziva liberalizaciju mjera i povratak normalnom životu, dok u drugom dijelu stanovništva raste panika da će prebrzo popuštanje mjera upropastiti dosadašnje napore i otvoriti vrata drugom valu pandemije. To je dilema s kojom se u ovom trenutku nose sve zemlje pogođene zarazom.
Zanimljivo je kako kod nas novinari tu dilemu u srazu sa Stožerom često potenciraju do apsurdnih razmjera, što ne služi ničemu posebno, osim osvještavanju da u ovoj situaciji nema jednoznačnog i sto posto ispravnog puta. Drugim riječima, pitanja poput “tko će biti kriv ako dođu zaraženi turisti?“ ili “tko će biti kriv ako ne dođu turisti pa ljudi ne budu imali od čega živjeti?“ imaju možda snažnu performersku, ali malu ili nikakvu novinarsku vrijednost. Uglavnom, pandemija je pokazala kako je mentalitet krda lako proizvesti, od nekritičkog usvajanja novogovora do prihvaćanja određenih diskurzivnih obrazaca i naoko provokativnih, ali zapravo potpuno ziheraških pozicija koje ne nude nikakva rješenje, nego isključivo doprinose polarizaciji i daljnjem socijalnom distanciranju suprotstavljenih skupina.
da novo normalno?što je novo a normalno?meni je novo-staro da se stalno krade!