U ovo predbožićno doba kad se kulturni događaji u Hrvatskoj multipliciraju snagom svjetlosti, dva su se zagrebačka moćna skupa odigrala u Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu. Prvo je Goran Matović u jednoj od rijetkih preživjelih autentičnih zagrebačkih gostionica Pod starim krovovima komemorirao sjećanje na srpskog pjesnika Branka Miljkovića koji je nesretnim slučajem izgubio život u veljači 1961. godine u ksaverskoj šumi u Zagrebu. A dva dana kasnije Hrvatsko društvo pisaca u građanskoj kući Arko, tridesetak metara udaljenoj od gostionice, proslavilo je osamdeseti rođendan hrvatskog književnika, TV scenarista i dramatičara Ive Štivičića koji je ostavio velikog traga na hrvatsku televizijsku dramsku produkciju. I na jednom i na drugom događaju pojavili su se amblematski pisci svog vremena Irena Vrkljan i Branislav Glumac.
Zanimljivo, Irena Vrkljan bila je među svjedocima Miljkovićeva posljednjeg zagrebačkog dana koji je proveo i u Klubu književnika na tadašnjem Trgu Republike 7. Teško je novinaru opisati dramatičnost s kojom je Zagreb u maloj, ali intimnoj gostionici, uz gusti duhanski dim i isparavanje kuhanog vina, odavao počast srpskom pjesniku i njegovim ekavskim stihovima. Bila je to svojevrsna ekstaza, naročito kada se Miljkovićeva podatnog stiha dohvatio Enes Kišević, koji je baš u toj Basaričekovoj ulici živio svoj podstanarski život s Darkom Ćurdom. Pa su Enes, Ćurdo i Zdenko Jelčić, koji također nije propustio druženje s Miljkovićevom poezijom, baš u toj gričkoj gostionici recitirali Miljkovića, pjesnika tužne sudbine koji je prema Ivanu Slamnigu bio nagonski samoubojica.
Vrijeme je da Miljković u Zagrebu dobije neki spomen. Akademski kipar Pero Jelisić u gostionici je izložio Miljkovićevu bistu. Još samo treba odabrati mjesto gdje bi se tu bistu moglo postaviti i pokazati da Zagreb nije uskogrudan grad u kojem čaršija malograđanski mrzi sve što je tuđe i dobro. Uz Miljkovića, i Ivo Štivičić je zagrebačka legenda. Njegova serija “Kuda idu divlje svinje“ i dalje je redovito na programu i dalje ima gledatelje. I kao što je na skupu u kući Arko rekao još jedan važni zagrebački prozaik rodom iz Slavonije Drago Kekanović, samo u periodu od 1959. pa do 1967. godine Štivičić je napisao 36 originalnih televizijskih dramskih tekstova i potpisao dvanaest adaptacija. A njegovu dramu “Shakespeare u Kremlju“ koju je izveo Teatar Ulysses Igor Mandić nazvao je epohalnim tekstom hrvatske dramske literature.
Ali zanimljivo, ni na Miljkovićevu recitalu ni na Štivičićevu rođendanu nisu se pojavile televizijske kamere. Imaju one važnija posla. Primjerice, snimati izjave o prebrojavanju krvnih zrnaca između nedužnih dječjih čokoladica, ali i o kazališnom debiju Nives Celzijus na daskama nacionalne kazališne kuće. Hrvatska i u ovim predbožićnim danima pokazuje da je odavno izgubila i kompas i kormilara.
