Umjesto da komemoracija žrtvama partizanskog terora u Hudoj jami bude povod za poštenu raspravu o Titu i njegovu totalitarnom režimu, većina ljevičarskih medija i komentatora pokušava opravdati komunističkog vođu. Što misle lijeve stranke o masovnom ubijanju Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata, najbolje se vidi po tome što nitko od njih nije ni došao u šumu pokraj Maribora.
Još će ljevica nevoljko promrsiti kroz zube kako doduše nije u redu ubijati nevinu djecu i žene, ali će na kraju za partizanske likvidacije naći tisuću olakotnih okolnosti. Jedna od njih, zbog kojih bi trebali imati razumijevanja za njihovo divljanje na Križnom putu, jest i to što Bleiburg dolazi nakon Jasenovca.
Zatim se pokušava sve relativizirati činjenicom da je među likvidiranima bilo i ratnih zločinaca koji su vjerno služili ustaškom režimu. Skandalozan je pokušaj da se skida odgovornost za glavnog nalogodavca Tita.
Njegovi slijepi apologeti idu tako daleko da optužuju predsjednicu da je oskvrnula antifašističku borbu zato što je uklonila Titovu bistu s Pantovčaka. Posebno je uvredljiva izjava za sve žrtve Križnog puta da je Hrvatska i jedno i drugo, Tito i Bleiburg.
Ako se već mora, puno je primjerenije uspoređivati Jasenovac i Bleiburg jer je riječ o stratištima gdje su ubijani ljudi bez suđenja. Tita bi se prije moglo dovoditi u vezu s drugim diktatorima u dvadesetom stoljeću, od Staljina pa sve do Ante Pavelića.
Nije s Titom problem samo u tome što je nakon partizanske pobjede 1945. očito naredio likvidaciju suradnika i simpatizera ustaškog režima. On je dao zeleno svjetlo da se likvidiraju svi oni za koje je nova revolucionarna komunistička vlast smatrala da bi mogli stvarati probleme Titovoj apsolutnoj vlasti.
Međutim, to je samo prvi dio Titove zločinačke vlasti koja se dugo vremena pokušavala, bez imalo valjanih argumenata, opravdati i relativizirati ratnim vihorom. A što ćemo s komunističkom vladavinom od 1945. godine pa sve do prvih demokratskih izbora 1990. kada je komunizam simbolično srušen.
Ratni pobjednici uspostavili su takav sustav koji je dao neograničenu vlast Titu i njegovoj partiji, dok su svi koji su na bilo koji način dovodili u pitanje totalitaristički režim bili izloženi neviđenom progonu, maltretiranju i ubojstvima.
Uspostavljen je sustav u kojem se zbog jednog vica završavalo na robiji koja je u pravilu značila i fizičko i psihičko zlostavljanje. Bio je otvoren lov na sve političke oponente koji je zloglasna Udba ubijala na najokrutniji način. Klasičan državni terorizam koji se ne može relativizirati činjenicom što je “Tito gradio ceste i tvornice”.
Ne može se zagovarati pomirenje, a da se u isto vrijeme traži da najljepši trg u Zagrebu nosi Titovo ime. Demokratska Hrvatska može se graditi samo bez Pavelića i Tita. Tko god traži ostanak jednog od njih dvojice, zapravo opravdava Bleiburg ili Jasenovac.
>> Huda jama – jedno, no možda najužasnije od 620 stratišta na tlu Slovenije
Koliko god sljedbenici i obožavatelji lika i djela diktatora i zločinca tita pokušavali i dalje opravdavati njegove zločine, istina će malo-pomalo doći na svoje. A istina je ova: Sve zasluge koje su taj čovjek i otpor fašizmu pokreta na čijem je čelu stajao imali nestale su one sekunde kad je i sam prigrabio fašističke metode ubijanja nepodobnih bez ikakvog suda (ili nakon namještenih suđenja) i kad je na kostima svih tih ubijenih nepodobnih ljudi podignuo svoju jednopartijsku diktaturu. Ništa što je možda i pozitivno napravio nakon toga nema nikakvog značenja. Ništa! I tko bilo što njegovo hvali, hvali automatski i njegove zločine. Točka.