Što bi ostalo od vašeg života da iz njega izbacite sve klišeje? Siguran sam da bi rezultati bili poražavajući budući da biste tada morali doći do sadržaja. Morali biste priznati da vam se cijeli život sveo na veliku, hladnu, nemaštovitu frazu iz koje ne smijete van. Klišeji su stvarna i sustavna obrana privida temeljnih vrijednosti o kojima smo slobodni ne raspravljati. U suprotnom, niti bi to bili klišeji niti bi to bio sustav, već bi to bilo nešto neizrecivo opasno – to bi bila istina.
A ljudi se istinu boje i čuti i izreći jer bi onda postala bitna samo jedna jedina stvar – da 62 čovjeka na ovom svijetu raspolaže s više materijalnih dobara nego tri i pol milijarde drugih. Što znači da je i klišej kako se svi rađamo jednaki. Svijet je mjesto dramatične socijalne nejednakosti, jedine koja suštinski postoji. Sve ostale su fabrikati namjere da se o tome ne razgovara. Vidimo to i u našem skučenom državnom klišeju u kojem se odlazak budućeg premijera na poklon financijskim gulikožama tretira kao čin domoljublja, državništva i spremnosti da se radi za domovinu. I što je više onih koji za domovinu rade, to je sve manje domovine.
Ono što Hrvatskoj danas treba nije nacionalna galama, nego sadržaj. Integralni smo dio svijeta nepravdi i ponora i tu možemo sebi priskrbiti kakvu takvu ispričnicu za izostanak zdrave pameti i poštenja. Umjesto onoga što jest, govori se ono što je korisno i rizik razotkrivanja preuzimaju rijetki. Postojeći sustav neće se moći mijenjati unutar njega samog. Jer klišeji su da je demokracija najbolji politički model, da kapitalizam nema alternative, da je Hrvatska samostalna, slobodna i suverena, da poginuli u prošlom ratu živote nisu gubili uzalud, da Crkva ima ekskluzivna prava na izravne prijenose Božjih emisija, da je Bog instrument duga, a da smo svi u Hrvatskoj pridonijeli njenu javnom dugu. Klišeji su i da ljudi izlaskom na glasanje nešto biraju, da se u politici radi za opće dobro, da se treba šutjeti i čekati bolja vremena, da je SDP stalno onaj stari, a HDZ stalno drugačiji, i s druge strane da je HDZ stranka opasnih, a SDP stranka poštenih namjera, da je Tuđman stvorio državu, da država nije samoposluga bogatima i bič siromašnima, da postoji hrvatska kultura, da je ćirilica srpsko pismo...
To je samo promil klišeja od kojih su za vas satkali stvarnost koja ne postoji. Da imate volje i hrabrosti i sloj po sloj ogulite ove naslage do koštice života, lako biste uočili kako je riječ o notornim glupostima, zlonamjernima i iritantnima zbog njihove beskrupuloznosti u dugotrajnom procesu ušutkavanja. Rekli su nam da je svaki novorođeni Hrvat već pri prvom provirivanju iz svetinje nad svetinjama zadužen za 70 tisuća kuna. Zar ta laž nije uvredljiva, a mi smo se s njome pomirili kao s gotovom činjenicom. Postavite si pitanje kako ste to vi, koji ste se zbog stalnih kriza do danas uglavnom već odrekli svega, pridonijeli da ova država potone u financijski kaos? Možete zahtijevati da se objave tko su, imenom i prezimenom, ljudi koji su prirodom poslova i funkcija koje su obavljali doveli državu u terminalno stanje. Do istine se uvijek može ako se doista i želi. Zato podržavam ideju da se objavi registar domaćih izdajica. Na njemu bi se po transparentnim kriterijima izdajstva našao sam cvijet hrvatskog društva, oni koje pokorno zovemo elitama i od čije nezasitnosti strahujemo.
To su svi oni koji su od domoljubnog naboja napravili domoljubni napoj, u izgaženo i u zasrano blato duboko zakopan valov oko kojeg se čopori svinja još uvijek tiskaju da u gubicu zguraju i posljednje preostale komade crkotina što još plutaju po površni hladne i presirene nacionalne idile. Shizofrenija kolosalnih razmjera nas je zaogrnula u paradigmu propisivanja domoljublja pa ovdje netko službeno određuje tko je dobar,a tko loš Hrvat, čija je ćirilica i slično. Pa zar pismo može biti nečije manje ili više? Zar pisanje nije neizmjerljivo logična opća vrijednost. Zar ćirilicu hordama nepismenih i poludivljih Slavena, među kojima smo se i mi Hrvati smucali, nisu doslovno poklonili mudri ljudi koji su nam time kreirali ono s čime se danas najviše kurčimo – kulturu. Dakle, na početku hrvatske kulture bila je ćirilica. No, umjesto logike i argumenata, mi se služimo klišejizacijom, jer je manje bolno i više isplativo.
Što time srljamo u kaos pomame nerazmišljanja, samo je bonus u prekidu dijaloga u društvu zaraćenih strana. Umjetni konflikt preduvjet je manipulacije i nema veze što nastaje apsurd koji je dokačio i papu Franju samo zato što se usudio načeti dio lepeze klišeja raskriljene 2000 godina. Žao mi je što Franjo nije bio papa na početku Crkve, nego pri njenu kraju, ali za one kojima je blago što su siromašni duhom ljudska nastojanja ovog svećenika neshvatljivo su pretjerana, zbog čega su ga počeli proglašavati komunjarom i Jugoslavenom. Vidjeti svijet u njegovoj mnogoznačnosti znači moći sagledati i svoje mjesto u njemu, ne miriti se s budućnošću koju su nam namijenili i oduzeti je iz kandži onih koji su nam već poderali generacije. Otkazati poslušnost ovakvoj državi i ovakvom sustavu, izazivati ga i napadati, esencijalno je domoljublje i briga za svakog čovjeka. Jer narod bi, barem je takav klišej, trebali činiti ljudi.
>>Prljavo o Lalovcu: na plakatu objavili da je Jugoslaven
>>Samo 331 Jugoslaven danas živi u Hrvatskoj!
Postavljate pitanja, muči Vas toliko toga lošeg što vidite u svijetu... To je dobro, Gerovac. Ali prema ovome što ste napisali vidim da se zadržavate na površini, iako drugima predbacujete klišeje. Muči vas to što 62 čovjeka imaju više od 3,5 milijradi ljudi, a nigdje niste napisali da vas imalo muči to što svakoga jutra jedan broj žive djece, čiji je "krimen" samo taj što su joj uvijek u utrobi majke, s dozvolom i blagoslovom svih nas, pa i Vas, usmrćuje. Ako je tako nešto moguće, ako je jedno takvo ultimativno zlo moguće s dozvolom cijelog društva, ako nema nikoga osim šačice ljudi koji se tome protive i koje zbog toga mnogi (a sve redom "moralne vertikale" društva) nazivaju svim mogućim pogrdnim imenima, onda je, dragi moj Gerovac, i sve drugo moguće i dozvoljeno. 62 čovjeka imaju više nego 3,5 milijardi ljudi? Pa što onda? Daleko gora od te spoznaja je smrti nedužnog, nemoćnog djeteta koja se odvija u utrobi majke pod djelovanjem "liječnika" i njihovih instrumenata. Djeteta, Gerovac! Onoga kojega smo i ta majka i svi mi zajedno pozvani čuvati i štititi, voljeti i s ljubavlju mu osigurati da se rodi, raduje i živi u ovom svijetu, među nama. I ako je moguće da se s dozvolom svih nas neka od te djece ubijaju još u utrobi majke i da to mnogi bez imalo skrupula nazivaju PRAVOM, onda je to, Gerovac, puno, puno veća nepravda i zlo od bilo koje druge i bilo kojeg drugog. Upravo ZATO što je tako nešto moguće i upravo zato što je svijet pun ljudi koji takvu strahotu nazivaju PRAVOM, svijet i izgleda ovako kako izgleda. To je svijet kojim upravljaju ljudi kojima je ubojstvo nemoćnog, nedužnog, našeg djeteta PRAVO. To je svijet u kojem mnogi takvo zlo imaju na vlastitoj savjesti i rukama. I normalno da je onda svijet takav kakav jest. Bilo bi čudno da je drugačiji.