Josip Mlakić svako jutro odlazi na posao u obližnju tvornicu u svom rodnom Uskoplju u srednjoj Bosni. Ovaj strojarski inženjer navlači plavu kutu, u džepu mu je uvijek neki alat, radi matematičke proračune, a povratak kući znači sjedanje za tipkovnicu i pisanje novih scenarija.
:: Dobili ste Zlatnu arenu kao scenarist filma "Imena višnje" koji je režirao Branko Schmidt. S obzirom na to da je u filmu riječ i o povratku na selo i o starim ljudima - jeste li se donekle naslonili na Hanekea koji je filmom "Ljubav" u filmskom svijetu popularizirao starce i bolest?
Gledao sam, naravno, izvrsni Hanekeov film. "Imena višnje" i "Ljubav" nemaju mnogo dodirnih točaka, osim teme: starost i smrt. Međutim, rijetko se pojavljuju slični filmovi, pogotovo tako kvalitetni poput Hanekeova, tako da su nekakve usporedbe neizbježne. "Imena višnje" topliji je film, rekao bih, od "Ljubavi" s pomalo katarzičnim svršetkom.
:: Kad ste vi prvi put pogledali film?
Film sam prvi put pogledao sada u Puli i moram reći, iako sam pomalo u "sukobu interesa", da je Branko Schmidt napravio sjajan film.
:: Ova je Pula opet tematski bila prilično mračna... Nije li to malo neobično nakon nekoliko komedija koje su dobro prošle na kinoblagajnama, poput Svećenikove djece, Sonje i bika, Kauboja, kad se naziralo da hrvatska komedija ipak postoji?
Bitna je kvaliteta. Sva tri pobrojena filma su dobri filmovi, i to je jedino važno. Radi se o komedijama koje ne podilaze nikome. Žanrovska raznovrsnost je nešto što jednu kinematografiju čini cjelovitijom. To treba promatrati u tom svjetlu, čini mi se. I proteklih godina snimane su izvrsne komedije, primjerice Brešanovi "Maršal" i "Kako je počeo rat na mom otoku", Hribarov "Što je muškarac bez brkova", ali i izvrsni "mračni" filmovi, poput Ogrestinih, Milićevih, koji su ujedno žanrovski, Jelčićeve "Obrane i zaštite", posljednjih filmova Branka Schmidta, Radićeve "Kotlovine"...
:: Schmidt očito voli raditi s netipičnim scenaristima, Ivo Balenović je liječnik, vi ste strojarski inženjer... Kako to da iz nedruštvenog sektora danas dolaze plodni scenaristi?
Mislim da je danas većina scenarista "netipična". Razlog je jednostavan: u malim kinematografijama ne postoje profesionalni scenaristi. Svi oni zapravo imaju "rezervno" zanimanje.
:: Je li to mana ili prednost?
Nekada je to i prednost. Predložak za Schmidtova "Ljudoždera, vegetarijanca", na primjer, mogao je napisati samo netko tko izvrsno, iznutra, poznaje milje o kojemu govori film. A to može jedino liječnik, poput Balenovića.
:: Zašto vas kao pisca iz Bosne više ne koriste bosanski redatelji...?
Nedavno je, čini mi se baš u Večernjem listu, Emir Hadžihafizbegović u intervjuu objašnjavao kako u posljednje vrijeme glumi isključivo u hrvatskim filmovima, jer u Bosni i Hercegovini se u posljednje vrijeme snima jako malo filmova, jedan ili nijedan godišnje. Film je ovdje, nažalost, postao incident. Mislim da je to jedini razlog. Da u BiH postoji nešto slično hrvatskom HAVC-u, koji je najzaslužniji što je hrvatska kinematografija trenutačno bez premca u regiji, stvari bi vjerojatno drugačije stajale.
:: A kako je s izdavaštvom?
Slično. Meni iz ovdašnje perspektive smiješno djeluje konstantna kuknjava ljudi iz izdavačke branše u Hrvatskoj, pa i pojedinih pisaca. Ove godine sam se, primjerice, dva puta susreo s Emirom Hadžihafizbegovićem, prvi put na dodjeli Nagrade Vladimir Nazor koju sam ja dobio za književnost, a on za film, te drugi put u Puli, gdje smo obojica dobili Zlatnu arenu. Ovo je možda najbolji odgovor na vaše pitanje. Susreli smo se u Zagrebu i Puli, a ne u Sarajevu ili Zenici, što bi bilo puno logičnije da ne živimo u stvarnosti u kakvoj živimo.
:: U Puli je pobijedio Matanićev film koji govori o ljubavi Hrvata i Srpkinje. Iako to danas nije neka vijest u Hrvatskoj jer je danas vijest, recimo, ljubav Hrvata i Srbina ili Hrvatice i Srpkinje, film je izazvao društvenu pozornost. No zanima me – što je vijest u Bosni i Hercegovini? Jesu li danas mješoviti brakovi i mješovite ljubavi senzacija?
U BiH danas gotovo ništa nije senzacija, pa ni ministri kulture koji se hvale kako ne čitaju knjige, visoki predstavnik koji politički rehabilitira notornog ratnog zločinca, predsjednik "multietničkog" SDP-a koji posjećuje grob osuđenog ratnog zločinca, novopečeni tajkuni koji tjeraju potplaćene i osiromašene radnike da u krugu tvornice beru trešnje i prodaju ih na pijaci, ubojstva po ulicama gradova, gaženje izraelske zastave i otvoreni antisemitizam...
Senzacija? Ipak, postoje stvari koje su za današnju BiH, potonulu u političku buku i bijes, na neki način senzacija. Senzacija je dokumentarni film "Nema ali" nastao prema tekstu 34-godišnjeg povjesničara Harisa Jusufovića, o zločinima nad civilima koje su počinili pripadnici jedinica Armije BiH u Sarajevu. Redatelj filma je Faruk Sokolović. Senzacija je kada čelnik bilo koje "sarajevske" političke stranke dođe pokloniti se hrvatskim žrtvama iz proteklog rata. A koja bi tek senzacija bila kada bi netko na FTV-u, gluho bilo, u pozitivnom kontekstu spomenuo riječ Hrvat. To bi bila senzacija nad senzacijama.
:: Jeste li gledali općepopularnu seriju Breaking bad?
"Breaking bad", nažalost, nisam gledao, ali sam gledao "Žicu" i "Most", tako da mi je donekle jasan fenomen "Breaking bada", jer mislim da je "Žica" bila nekakva prekretnica: vrhunska produkcija, izvrstan predložak i poznata redateljska imena. Rezultat je jedna od najboljih serija ikada snimljenih. Isto vrijedi i za dansku seriju "Most".
:: Nekako se čini da filmska kvaliteta s kinoplatna klizi na televiziju, u serijske projekte ulaze najbolji glumci, pa i redatelji. Što se dogodilo da je televizija napravila takav filmski bum...?
Stvar je ponajprije u produkciji. Onda kada je jedan moćan producent, kao što je HBO, odlučio biti i vlastiti distributer, doduše putem televizije, sve je postalo moguće. Bilo bi zanimljivo napraviti analizu koliko opada posjet kinematografima u vrijeme prikazivanja najpopularnijih HBO-ovih serija, prvenstveno "Igre prijestolja", odnosno koliko jedna ovako koncipirana televizija uzima gledatelje kinima.
Osim produkcije, još je jedan razlog: scenariji za televizijske serije postali su neusporedivo kvalitetniji, gotovo ravni onima filmskim. Dobar primjer je, recimo, "Dr House" gdje je svaka od oko 170 epizoda vrhunski napisana i osmišljena, o likovima da ne govorimo.
:: Ima li televizija potencijala jednog dana osvojiti kina, dakle da serije iz tjedna u tjedan čekamo u redovima za kartu u kinima...
Ne vjerujem.
:: Zašto?
Mislim da je ovo jednosmjeran proces. Ne postoji logika po kojoj bi televizija "vlastiti" novac prepustila distributerima. Jednostavnije je neku seriju reprizirati ili prikazati na televiziji negoli ugađati gledateljima, prikazati im, primjerice, omiljenu seriju u multipleksima. A usto, pomalo je nepraktično odlaziti u pravilnim vremenskim razmacima u kino, po novu epizodu serije.
:: A obrnut proces?
Da, mislim da će sve više producenata u budućnosti koristiti HBO-ove obrasce. Uspjeh i globalni fenomen "Igre prijestolja" mogao bi se pretvoriti u okidač za takvo što.
:: Imate li i sami neku ideju za seriju koja bi trajala nekoliko godina i koja bi mogla biti zanimljiva publici izvan ovih granica? Recimo, zanimljiv je slučaj sa serijom "Čopor" koju je producirao HBO, to je poljska priča, snimljena na poljskom jeziku, s poljskim scenaristom, redateljem i glumcima, što znači da se i najmoćnijoj filmskoj televiziji može prodati lokalna priča, samo ako je dobra...
Nisam nikada razmišljao o tome. To bi značilo ostaviti sve drugo po strani, knjige, filmove, i posvetiti se isključivo tom projektu. S druge strane, takav jedan projekt bi u startu morao imati zatvorenu financijsku konstrukciju. A usto, scenarije za serije danas pišu timovi scenarista. Za višestruko veće poljsko tržište, to je izvedivo. Male zemlje, poput Hrvatske ili BiH, osuđene su na niskobudžetne produkcije, a to nije loša stvar kako se na prvi pogled čini. Ja volim "male" filmove, i u tim okvirima može se napraviti jako puno. Produkcijski spektakli me nikada nisu fascinirali. A usput, zanimljiv je također i danski fenomen: prvo sa serijom "Ubojstva", a zatim sa spominjanim "Mostom".
:: S Hrvatima iz BiH dogodio se zgodan paradoks: BiH je godinama, vjerojatno i desetljećima, udaljena od Europske unije, no Hrvati iz BiH uglavnom imaju hrvatske putovnice, dakle neka su vrsta Unijine dijaspore. Je li to blagoslov ili prokletstvo, hoće li zapravo i tih nešto malo preostalih Hrvata napustiti BiH u potrazi za boljim životom?
Najvjerojatnije da hoće. Nije to toliko potraga za boljim životom, koliko bijeg od onoga u što se BiH pretvorila. Prvo je posljedica, a drugo uzrok, čini mi se. Naravno, taj proces je ulaskom Hrvatske u EU bitno olakšan, ali, ponavljam, to nije ključno.
:: Kažete da bježe od onoga u što se BiH pretvorila?
Teško je normalno funkcionirati u zemlji gdje je politika postala samoj sebi svrha, politička elita živi u paralelnoj stvarnosti, tako da su ih, vjerujem, ovi procesi na neki način iznenadili, kao komunalne službe snijeg u siječnju.
:: Prije nekog vremena Mirjana Kasapović je, pišući o BiH, rekla da bi se uskoro onoj poznatoj "Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture" trebalo pridodati i "bošnjačke multietničnosti". Jesu li doista Srbi kukavice, Hrvati netalentirani umišljeni kvaziumjetnici, a Bošnjaci lažni dobri susjedi?
Mrzim stereotipe i generaliziranja bilo koje vrste. Kada Krleža napiše „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture", mi točno znamo na koga Krleža misli, na malograđanski sloj koji je opisivao u svojim knjigama. Koristiti bilo kakav stereotip, izvan nekog preciznog konteksta, pomalo je opasno. Satira je nešto drugo. Tu su stereotipi uvijek dobro došli.
:: Ima li u BiH stereotipa?
Da, to se događa danas u BiH, po njima je jedan narod bolji od drugih. Hrvati su idioti kojima, eto, drugi, Bošnjaci, moraju nametati političke predstavnike. Međutim, postoji u tuđinskom nacionalizmu i jedna pozitivna stvar: u nakaznosti i amoralnosti tuđeg nacionalizma najlakše je prepoznati vlastiti i prekrižiti ga. Tako da je danas, to odgovorno tvrdim, hrvatski nacionalizam u BiH u defenzivi, za razliku od većinskog, bošnjačkog koji se definitivno pretvara u fatalan uteg za BiH.
:: Što mislite o demokraciji? I koliko demokracija zapravo znači preglasavanje u multietničkim zemljama u kojima je jedan narod u većini kao u BiH, a i na lokalnoj razini uvijek imamo preglasavanje onoga kojeg ima najviše? Nije li u BiH zapravo klasičan primjer legalne prijevare?
Današnja demokracija velika je laž, a ona u BiH laž podignuta na treću. Biti "manjinac" u bilo kojem dijelu BiH jedno je ružno iskustvo, a također i biti "manjinac" unutar "vlastite" većine po bilo kojoj osnovi, o pitanju spolne orijentacije, religije, političkih stavova...
:: Danas je u javnom prostoru dominantan novi oblik pisanja i objavljivanja: komentari ispod tekstova na portalima. Što mislite o toj slobodi izražavanja? Je li to, kao u Americi, sloboda nošenja oružja, pa svako malo dođe do pokolja? Što mislite o tom verbalnom pokolju u kojem sudjeluju apsolutno svi i u kojem je dopušteno izmišljati, lagati, klevetati, psovati...
Pojavom interneta započela je sveopća digitalizacija svijeta koji nas okružuju. Digitalizirana je fotografija, nosači zvuka i slike, televizija, knjige... Internetski komentari zapravo su jedan oblik ove digitalizacije i najzaslužniji što se internet "demokratizirao", od alata akademske, znanstvene zajednice, sve više se pretvara u globalnu kanalizaciju. Ti komentari često se pretvaraju u prljave digitalne ratove.
>> Šest Zlatnih arena "Zvizdanu" Dalibora Matanića
Puno pametnih misli, svaka čast.