Početak niza paralelnih izbornih pretkampanja samo je još jedan dokaz da Drugi svjetski rat u Hrvatskoj nikad nije završio, a kad će, ne zna se. Vjerojatno nikad. Jer rasprava o partizanima i ustašama ovaj put doseže posve nove vrhunce.
Doduše, sad više nisu u igri samo ustaše, četnici i partizani, već se, evo, uključuju i talijanski iredentisti, kojima se neočekivano za glasnogovornika nametnuo nitko drugi no predsjednik Europskog parlamenta. Forza Italia! Tako sad slušajući histeriju hrvatske oporbe, netko bi mogao steći dojam da ustaše i partizani svaki iz svojeg pravca već marširaju i na Bruxelles, te da će to biti jedna od ključnih tema na izborima za Europski parlament.
Ovaj put, u najmanju ruku, Trst će biti naš, dalo bi se zaključiti iz izjava Kreše Beljaka, koji se sve više uživljava u ulogu “neustrašivog bombardera”, kako su ga neki dan nazvali na okupljanju čelnika Amsterdamske koalicije. Možda bismo to mogli čak doživjeti kao sočan balkanski humor, da Beljak odmah zatim Plenkovićevu mlaku reakciju na šokantne izjave svojeg prijatelja Allessandra Tajanija ne uspoređuje s Pavelićevom poslovičnom izdajom i prodajom Istre i Dalmacije Talijanima. I Beljaku se, eto, čini da se u Hrvatskoj vraćamo u 1941.! Čovjek ne može ne zapitati se što se to konzumiralo na njihovom povijesnom sastanku u Amsterdamu pa da efekti toliko dugo traju.
Da je sve to izgovorio Dragan Markovina, koji je na tom skupu poručio da je Amsterdamska jedina nada da se prekine “ovo nacionalističko klerikalno ludilo”, za što je dobio i pljesak, možda ne bi nitko na to obraćao pažnju. No, koliko god bila srozana i rasprodanog ugleda, ipak se ovdje radi o Hrvatskoj seljačkoj stranci, za koju bi se očekivalo da neće nasjedati i prihvaćati retoriku onih koji se nikako ne mogu riješiti polustoljetnih navika svojih prethodnika te uvijek i svugdje traže izdajničke znakove narodnih neprijatelja. Stjepan Radić u grobu se vrti kao na centrifugi! Jer, slušajući argumente većeg dijela hrvatske oporbe, neko neupućen lako bi mogao zaključiti da su patrijarh i episkopi SPC-a u pravu, da Vučić zna što govori, pa ni da Vulin nije baš pao s kruške kad pravedničkim gnjevom zbore više ne o puzajućoj već o galopirajućoj ustašizaciji u “Lijepoj njihovoj”. Naravno, nakon “antinacionalističkog” udara slijedi i “antiklerikalni”.
Reklo bi se na prvi mah da ništa nisu naučili na iskustvu Zorana Milanovića, koji je izbore protiv Ive Sanadera izgubio dobrim dijelom zato što je iz njegovog tabora u zadnji tren ispaljen jedan takav iracionalni protucrkveni plotun. No, bit će da su oni ipak svjesni da nemaju šanse srušiti ugovore sa Svetom stolicom i istjerivati vjeronauk iz škola, kamoli pobijediti. Dapače, znaju i da takva njihova ofenziva homogenizira njihove političke suparnike na suprotnom kraju političkog spektra te da je to siguran put prema porazu, ali od toga im je ipak daleko bitnija homogenizacija onog manjeg dijela birača na koje možda ipak mogu računati. U trenutku dok na ljevici nema razumne ponude, počinje bitka za svakog birača voljnog izići na izbore. Nevjerojatno je da uz sve hrvatske probleme oporba ne može naći nijednu jaču temu za okupljanje.
Predstavljaju se nositeljima liberalnih i progresivnih ideja, no njihova retorika nije daleko odmakla od ideologije komunističke buržoazije koja je 45 godina vladala Hrvatskom. U svakom marginalnom incidentu tražiti dokaze povampirenog ustaštva stari je refleks čuvara tekovina komunističke revolucije. Ako nisi ustaša, prvo to moraš dokazati. Nije dovoljno odlučno zakleti se na Tita niti na Bibliju. Nije dovoljno ustvrditi da, premda kolektivne krivnje ne može biti, da su ustaški zločini neizbrisiva mrlja u povijesti hrvatskog naroda.
Prema starom iskušanom obrascu, moraš to dokazati tako što ćeš – prvo nekoga prokazati. Nađi tri ustaše ili bar šest ustašofila i sljedeća tri mjeseca si miran. Možda dobiješ i tromjesečnu pretplatu na Novosti. No, ako si nešto govorio protiv narodne vlasti ili podsjećao i na poslijeratne strahote, tad za tebe nema iskupljenja. Jer u njihovoj iskvarenoj vizuri, za istraživanje komunističkih zločina jedini razlog može biti pokušaj umanjivanja fašističkih zločina. Hoće li se to ikad promijeniti? Možda se već na ovim izborima pojavi alternativa koja će odbijati takvu retoriku i htjeti Hrvatsku mijenjati iz temelja. No, sasvim sigurno će ovaj pokušaj prozivanja domaćih izdajnika u II. svjetskom ratu dovesti do ponovnog prozivanja domaćih izdajnika u Domovinskom ratu. Dokle god se od toga može dobro živjeti, trajat će taj koloplet. Ako u Hrvatskoj ikad završi Drugi svjetski rat, to će značiti samo jedno – da je počeo Treći svjetski rat.
Pogledajte video: Usporedba Hrvatske i Slovenije
Bravo!