Posljednjih dana žene su bile prilično rabljena tema u javnosti i u vlasti. Izdvojit ću dvije izjave. Oko 55 tisuća hrvatskih građana starijih od 65 godina, od kojih je 95 posto žena, nema nikakvih primanja i njima ćemo pomoći posebnim mirovinama, rekao je ministar rada Josip Aladrović.
Premijer Andrej Plenković u povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama objavio je na Twitteru kako šalje “poruku nulte tolerancije na nasilje nad ženama, djecom i u obitelji te poruku ohrabrenja žrtvama da bez straha prijave svaki oblik nasilja”. Nasilje i starost bez ijedne kune poražavajuća su slika društva koje je zaboravilo roditeljice, majke, bake, sestre, ljubavne zanose, sretna vjenčanja, radosti rođenja, krštenja, polaske u školu i odrastanja djece, koje je zaboravilo da su žene u svemu tome važnije i za ljudski opstanak neusporedivo sudbonosnije od muškaraca.
Povodom Nacionalnog dan borbe protiv nasilja nad ženama prisjećamo se ubojstva tri žene na Općinskom sudu u Zagrebu 1999. Šaljemo poruku nulte tolerancije na nasilje nad ženama, djecom i u obitelji te poruku ohrabrenja žrtvama da bez straha prijave svaki oblik nasilja.
— Andrej Plenković (@AndrejPlenkovic) 22. rujna 2019.
Zamislite ženu stariju od 65 godina, koja može biti i udovica ili joj djeca ne mogu pomagati, kako živi bez ikakva primanja! Ili je zamislite kako u bezizlaznom siromaštvu u kojem nema kamo, ili zbog brige za djecu, ili zbog rodbinskog i drugog okružja punog predrasuda trpi nasilnog muža. Ponekad su i same krive, boje se ostaviti nasilnika i kad za strah nema razloga.
Jednostavno su odgojene tako da podnose i nepodnošljivo, da nemaju vlastite slobode i prava na vlastiti život. Tisuće bi žena s djecom bilo spašeno i kad im niotkud ne bi došla pomoć osim iz njihove hrabrosti, iz kidanja lanaca obzira prema roditeljima, prijateljima, znancima i iz osjećaja da o sebi odlučuju po slobodnoj volji koju nam je svima Bog dao.
Poznavao sam jednu lijepu mladu djevojku koja mi je jedno vrijeme bila nestala iz vidika, a kad sam je ponovno sreo, gurala je kolica u kojima je spavalo prekrasno, ljupko dijete. Ispričala mi je kako ju je momak ostavio čim je čuo da je zatrudnjela, kako ju je to strašno pogodilo, ali ga je preboljela, rodila je sinčića i bila je najsretnija žena na svijetu. Tada joj se momak iznova pokušavao približiti, bit će i zato što mu se rodio sin, i to s uvjerenjem kako će mu to uspjeti i kako je to normalno. Ona ga je odlučno odbacila i zaprijetila mu, sigurna da ga više nikad ne želi vidjeti.
Dakle, tipični muški pokvarenjak i najpoželjnija moguća ženska hrabrost koja mu se suprotstavlja. Kad je zatrudnjela, kad se dogodilo nešto što bi i ženi i muškarcu trebalo biti najljepše i najsvetije, muškarčina je pobjegao, prezreo je i djevojku i dijete, svoju sićušnost, svoj egoizam ogradio je bedemom bešćutnosti. A njome je upravila kršćanska vjera i hrabrost Božjeg stvorenja. Ni u jedom trenutku nije pomislila na pobačaj, unatoč šoku koji joj je momak priredio prepustila se prirodnim osjećajima trudnice i buduće majke i rodila na veselje svojih roditelja i cijele obitelji koja ju je takvom i odgojila.
Kad bi u tisućama brakova u kojima su žene žrtve nasilnih muževa, koji su zapravo kukavice kao i momak iz priče koji je ostavio trudnicu, žene bile hrabre kao djevojka iz iste priče, kad bi odbacile i ostavile nasilnike, mogle bi teror zamijeniti sretnijim životom s djecom, sretnijim novim izborom u kojem može ali i ne mora biti novi muškarac. Takvi nasilnici misle da su oni vlasnici svojih žena krivotvoreći zapravo tradicijske vrijednosti u kojima su, istina, muškarci bili “gazde” ali su znali poštovati žene i s njima su u braku dijelili sve radosti i nedaće.
Ostalo mi je u pamćenju da su, dok sam bio dijete, muškarci dojmljivije nego danas svoju ženu zvali “moja Mara”, “moja Iva”, “moja Manda”..., a žene svoje muževe “moj Ante”, “moj Marko”, “moj Stipe”... U tom “moja” i “moj” bilo je istinske ljubavi i privrženosti. I ne znam je li igdje kao u tim patrijarhalnim, seoskim sredinama nasilnik koji je tukao svoju ženu bio tako omražen.
Kad god bi u selu u nekom društvu bio spomenut, kao da je netko u društvo bacio nešto ružno. Ljudi su ga na ulici hladno pozdravljali, i ako bi se s njim zaustavili, jedva su čekali da ga se oslobode.
Sankcije protiv nasilnika, pomoć žrtvama, stvaranje društvenog ozračja koje bi nasilje smanjilo – sve je to poželjno. Ali ništa nije djelotvornije od hrabrosti zlostavljanih žena, koju bi svakako trebalo poticati, jer ih samo ta hrabrost konačno izvlači iz pakla. I nasilnike, što je za njih najgore, ponižava i čini ništavnim kakvi i jesu. Možda jedom sretnem svoju hrabru znanicu iz priče, volio bih vidjeti kako je i danas sretna sa svojim unucima kao što je bila sretna kad je rodila sina
U svom komentaru gospodin Ivkošić naglašava važnost samosvijesti svih građana i apelira na hrabrost žene. Ujedno daje i odgovor pa ga želim samo podcrati jer smatram da je bitan. Ovoj ženi je hrabrost data u obitelji. Tako je odgajana da poštuje sene i druge i data joj je podrška u njenom izboru d se bori za sebe i dijete. Zato je važno da svi ljudi u sustavu na svakom mjestu prepoznaju čovjeka u potrebi i dadu mu podršku, pa će i njegova/njezina hrabrost imati i smisla i šansu.