U SAD-u su otkazali sve koncertne aktivnosti do proljeća 2022. godine. Europa je otkazala sve veće festivale i koncerte do proljeća 2021. godine. Kako u svijetu, tako je i u nas. Kriza u glazbenoj industriji je totalna. Pravi bezdan. Brojne zemlje koje su djelomično liberalizirale održavanje koncertnog života, a među njima je bila i Hrvatska, zbog pogoršane situacije moraju ponovno zaoštravati odnos prema glazbenim klubovima i klubovima uopće u kojima se muzicira uživo. A tu su na šteti ponovno u prvom redu glazbenici itekako ovisni o sviranju za publiku u ljetnim mjesecima. Stoga ne čudi njihova javna nervoza i sve veće nezadovoljstvo koje će ubuduće zasigurno samo rasti. Zato od svojih strukovnih udruga, a u Hrvatskoj ih ima nekoliko, trebaju dobiti pomoć. A moraju si, naravno, pomoći i sami.
Tu više nije riječ samo o vatrogasnim interventnim i kratkoročnim mjerama državne pomoći koja, jasno je svima, ne može pristizati zauvijek. Ne radi se ni o preraspodjeli u prošlosti ušteđenih sredstava glazbeničkih udruga kojih isto nema u neograničenim količinama. Glazbenici sami, svatko po svojoj mjeri i mogućnostima, moraju smisliti načine kako će ubuduće komunicirati sa svojom publikom, kako će proizvoditi i emitirati svoju glazbu i kako će te aktivnosti naplatiti. Jer bez naplate, sve je to samo daljnje utapanje u financijskoj i egzistencijalnoj agoniji koja može potrajati mjesecima. A u borbi protiv agonije glazbenici moraju biti kreativni i krajnje domišljati. I brzi, naravno. Moraju smanjiti apetite. Prilagoditi cjenike, ali i formate nastupanja, ako je to ikako moguće. A gotovo uvijek je moguće, samo se pritom moraju raditi kompromisi. Naravno, ne oni umjetnički, nego organizacijski.
Hrvatska je prepuna malih prostora u kojima se mogu održavati manji i manje zahtjevni koncerti i nastupi tijekom kojih publika, a ni sami umjetnici, neće biti u izravnoj opasnosti od zaraze.
Dok još traje ovo toplo ljeto, koncerti se mogu održavati i na ljetnim terasama, u ugostiteljskim objektima koji iole dobro posluju, na gradskim manjim trgovima i u postojećim gradskim paviljonima. U sve te aktivnosti trebala bi se uključiti i lokalna uprava koje imamo u obilju i koja ultimativno mora pomoći svojim umjetnicima.
Nedavno sam tako slušao nastup odlične jazz pjevačice Maje Grgić u jednoj dubrovačkoj ulici s dva ugostiteljska objekta u kojima se tražio stol više. Ljudi su bili oduševljeni, a pjevačica iznimno raspoložena i darežljiva. Gostima Dubrovnika i domaćoj čeljadi uz gitarista Igora priuštila je istinski glazbeni užitak, pretvorivši ljetnu večeru u pravi, dostojanstveni koncertni događaj koji se bez pardona mogao odvijati i u Kneževu dvoru ili na Orsuli. Ulica koja gleda na Dom Marina Držića glazbeno je potpuno oživjela i Dubrovniku vratila umjetničku atmosferu koju, istini za volju, nikada nije ni izgubio, unatoč svim kritikama i kritičkim pretjerivanjima. A nastup za pamćenje Maje Grgić plod je privatne inicijative i takvih bi privatnih inicijativa koje povezuju ugostiteljstvo, turizam i vrhunsku kulturu trebalo biti mnogo više. Jer tu nije riječ samo o privlačenju turista (kojih u Dubrovniku ovih dana, ruku na srce, doista ima dosta) u pojedini ugostiteljski objekt, nego o poslovnoj odluci koja stranim, ali i domaćim turistima pokazuje da im ljudi koji žive od turizma žele organizirati više nego kvalitetan glazbeni program u vrijeme njihova boravka u njihovu lokalu.
Dokazuje to i da pojedini vlasnici lokala imaju osviješteni i birani glazbeni ukus, što sve podiže ugled i renome same turističke lokacije, pa bio to i već pomalo i turistički izbrendirani Dubrovnik. Ali, i Dubrovnik treba čuvati svoje povlašteno mjesto u europskoj i svjetskoj ljetnoj ponudi. I njemu treba svježe kulturne krvi. Trebaju mu i dodatna ulaganja u kulturu i to baš i u trenutku koronske krize čiji se razmjeri još ne mogu ni nazrijeti. Jer Dubrovnik se u prošlosti znao izboriti i s većim pošastima od koronske tragedije. I nije posustao niti odustao od svoje ljepote i ekskluzivnosti. A i ta ljepota i ta ekskluzivnost plod su vizionarskih davnašnjih poteza u kulturnom tkivu grada.
Dubrovnik je doista nedjeljiv od kulture. I hrvatski je sinonim za kulturu i umjetnost i to mora i ostati. A da bi ostao na tom kraljevskom tronu, mora poštovati umjetnike poput izvanserijske jazz pjevačice i kantautorice Maje Grgić, čiji je impresivni glas, danas sigurno jedan od najboljih i najrafiniranijih hrvatskih vokala, sparnu dubrovačku večer uzvisio prema arkadijskim visinama. Prema umjetničkim utopijama koje i u vremenima krize ljudima donose spokoj i spoznaju, užitak i istinu upakiranu u nepatvorenu i univerzalnu emociju koja se razumije na svim kontinentima svijeta, bez obzira na jezične i bilo koje druge barijere i razlike.
