Velika je ironija da se svjetonazorsko određivanje svijeta vrti oko dvije teorije. S jedne je strane teorija evolucije, s druge teorija boga.
Obje te po mnogočemu zanimljive, a po malo čemu dokazive ideje sukus su uzaludnih pokušaja objašnjavanja tajni i smisla života u kojima, pojednostavljeno, jedni istinu uporno traže u naslagama gline, drugi u naslagama neba.
Do sada otkriveni dokazi kao trajna i nedvosmislena tranzicija teorije u činjenicu evolucijskom pokušaju uskraćuju onu čuvenu kariku koja nedostaje, a božanskom pokušaju uskraćuje onu glavnu kariku – samog boga. Jednostavno, pravih dokaza nema, nedostaju izgubljeni u teoretskim pokušajima da se opravdaju zamisli spremne svađati ljude. Još iz zemlje zna proviriti poneka kost i tako makar naslutiti nadu da bi se mogla pronaći poveznica u nadogradnji vrste u vrstu, dok nebu uglavnom ispadaju kosturi iz ormara. Boga nema pa nema. Što se događa u međuprostoru dviju teorija?
Uglavnom nered nastao interakcijom neslaganja i taj nered krajnje dosljedno i efikasno od čovjeka čini kariku koja nedostaje u njegovu vlastitu svijetu smisla. Nemati dokaza tome kako si nastao u suštini može sugerirati postojanje smisla u neredu što je teško prihvatiti pogotovo ako ti se s druge strane nudi božansko praporijeklo, što te čini kreacijom višeg bića, a time i otvara vrata alibiju za supremaciju nad svima ostalima. Za razliku od čovjeka bog nikada neće umrijeti iz jednostavnog razloga jer je i rođen u čovjekovoj nezanemarivoj duševnoj napetosti ili, kako je to Nietzsche duhovito priupitao; je li čovjek neuspio pokušaj božji ili je bog neuspio pokušaj čovječji. Teorija boga zbog toga ne može imati vlastitu teoriju evolucije, odnosno bog ne može evoluirati da ne bi potpuno nestao iz kolektivnog sjećanja kao zamišljeni prijatelj čovjeka na lijekovima.
No što reći djetetu kada vas pita kako je nastao život? Koja od teorija ima dominantno pravo nalaziti se u školskim udžbenicima? Mogu li istovremeno biti tretirane kao jednakovrijedne i međusobno nepobijajuće stvarnosti obrazovnog sustava? Kako će tome odgovoriti kurikularna reforma koja sve više postaje kokodakajuća reforma, navodno presudno važan proces od kojeg nikada ništa vrijedno neće postati? Teorija boga nekoliko tisuća godina koristi se kao sredstvo institucionalne supremacije i pitanje njezine vjerodostojnosti danas se više ne svodi na pitanje vjere, koje ionako više nema, nego na pitanje lukrativnosti što boga vraća korijenima; žrtvovanju i reverzibilnoj transsupstancijaciji. Vino ponovno postaje stvarna i masna krv, kruh ponovno postaje raspadajuće meso, bogougodni mirisi kad ne čini ništa ili bar ne dovoljno da do toga svako malo dolazi. Time teorija boga efikasno pobija opću teoriju evolucije jer čovjek ne napreduje u onoj primarnoj evolutivnoj zadaći, razvoju svijesti, koja i dalje biva skutrena ispod sjene autoriteta i podatno pripravna na samorazarajuću upotrebljivost.
Kada bi bog postojao, siguran sam da bi sam prihvatio teoriju evolucije, odnosno neprekidno bi radio na usavršavanju omiljene mu kreacije, nastale na njegovu sliku i priliku, razvijao bi poboljšane i nadograđivane modele i u deset tisuća godina ne bi, u naletu neočekivane božanske samilosti, poslao tek jednog spasitelja da nam skine mač grijeha iznad glava i pobijedi smrt. Teoriju evolucije morao bi potvrditi sam bog, što nas dovodi do ideje da je u teoriji evolucije baš bog karika koja nedostaje. U tom svjetlu i dilema jesmo li posljedica kreacije ili slučaja posve je bezvezna kad ne može doprijeti dalje od tog pitanja oslanjajući se samo na unutrašnju snagu razuma. Razmišljati o jezgri svoje biti puno je teže nego vjerovati u efemerni autoritet univerzalnog nepostojanja. Sve je nastalo ni iz čega ili je nakon svega ostalo ništa? Prekapanja po utrobi Zemlje i dalje će na svjetlo dana iznositi ostatke različitih vrsta, pa tako i ljudske, što će dijelom biti i posljedica božje zabave, a dijelom i posljedica zabave onih koji su si uzeli za pravo uzurpirati neke božanske nadležnosti. A to hoćemo li ikada spoznati punu istinu, hoće li bar jedna od ove dvije teorije postati više od toga? Teško, jer da pronađemo kariku koja nedostaje, možda bismo morali pomirljivo ustvrditi da ili evolucija ide presporo ili se uglavnom od prvih beskičmenjaka i nismo daleko odmakli. Opet, da nam se potvrdi božje postojanje, što bi onda ostalo od same religije, milodara, zlata i vjeronauka? U čijem bi okrilju tinjala netolerancija prema onim „drugim“, od naših različitih izvedbi u dozivanju istog božanstva? Na kojem bismo novom nacrtu temeljili kreaciju odlaganja života u očekivanju postsmrtnosti? Svijet ujedinjen u znanju i u samospoznaji nije svijet kojim se može ovladati jer u takvom svijetu ne bi živjeli ljudi koji bi u neevolutivnom skrušenju čekali da im svako malo netko zaprijeti kako će vidjeti svog boga....
Gerovec si je za temu uzeo pisati o nekom bogu koji ne postoji... Da je odabrao onog koji postoji i koji je prauzrok svega, onda bi ga barem oslovio gramatički točno - Bog (onako kako se i pišu imena). Ovako - promašena tema...