Sve viseće voće već je ubrano, jedna je od uzrečica na kineskim sveučilištima u ovo vrijeme partijskog kongresa velikih, ali već znanih, promjena na vrhu najnapučenije zemlje svijeta. Na bezbrojnim golf-igralištima u Kini traži se u travi djetelina s četiri lista, milijuni stanova zjape prazni, a na autocestama ima manje automobila od planiranog broja. Zapravo, sve što je bilo planirano u Kini sada pada u vodu, čak se ni automobili više ne kupuju u željenom broju.
Novi-stari stanovnik Bijele kuće Barack Obama, koji se i sam upitao zašto je dobio Nobelovu nagradu za mir kada nije ništa učinio, nalazi se pred presudnom odlukom o sudbini svoje zemlje, ali i šire. Ima tri opcije, a jedna od njih je da ne učini ništa i pusti da stvari teku same od sebe. Mogao bi i bez velikih zahvata izbjeći pad u poreznu provaliju (fiscal cliff), ali to znači nasljedniku predati američku ekonomiju u još težem položaju. Ima samo osam tjedana da izabere put koji bi mogao izvući ekonomiju iz krize. Naime, potkraj godine istječu porezne olakšice uvedene još u vrijeme Georgea Busha i trebat će pronaći suglasje o visini američkog duga kako bi se izbjegli automatski rezovi u potrošnji i povećanje poreza. BDP ne raste u dovoljnoj mjeri, a porezna provalija zasigurno bi dovela do recesije. Taj put, ne učiniti ništa, moguć je uz marginalni “popravak” poreznog pritiska, odnosno povećanje stope poreza za najbogatije. Strukturalno time ne bi ništa promijenio te bi svome nasljedniku ostavio državu u još gorem stanju.
Drugi put je nastaviti povećavati državnu potrošnju u nadi da će pospješiti rast, a to bi značilo znatnije povećanje poreznog pritiska na najbogatije, što bi moglo biti kontraproduktivno i na koncu nedovoljno za gospodarski rast. Uostalom, tim putem idu neke europske države. Povećavaju porezni pritisak kako bi poravnale državne račune. No to dovodi do recesije, odnosno do smanjenja BDP-a, pa samim time i do manjeg priljeva novca u državne blagajne. Stvorio se nekom vrstom začaranog kruga koji traži nove poreze za krpanje starih rupa, a koji smanjuju mogućnost novih ulaganja i povećanja rasta.
Treća je opcija za Obamu poticanje rasta, davanje stabilnosti poreznom okviru (jer ako se ne zna kakvi te porezi očekuju, kakva sve izdvajanja možeš imati, onda nećeš ni ulagati) te donošenje novih, isto tako stabilnih, pravila za financijska i druga tržišta. To je duži put koji bi svoje učinke mogao imati tek za nekoliko godina, možda ni do konca njegova četverogodišnjeg mandata, ali jedini ako se stvarno žele uvesti toliko prizivane strukturalne promjene koje bi dovele do stabilnog rasta.
Uostalom, i njemačka kancelarka Angela Merkel drži kako će se iz ekonomske krize izaći tek za pet godina. Obama će morati odustati od dijela svoga sna, odnosno stvaranja socijalne države sa stabilnim proračunom. Dvije stvari nisu kompatibilne. Morat će socijalnu pomoć usmjeriti samo na najslabije, a to znači suštinski izmijeniti državni mirovinski sustav, a ne samo odgađati promjene, zatim još više pojednostavniti porezni sustav, iz njega izbaciti olakšice koje se daju zbog utjecaja određenih lobija. Talijanska nestranačka vlada Marija Montija ukida gotovo sve porezne olakšice, odnosno bit će samo iznimaka, donijela je zakon o ukidanju 36 od 80 provincija (nekada su to u nas bili kotari), što znači da će biti oko 64.000 osoba manje zaposleno u državnim službama, ukinut će se više od 7000 kreveta u državnim bolnicama...
Ne samo da nećemo izaći iz krize za pet godina nego ekonomski razvitak kakav je bio sasvim sigurno neće se ponoviti. Više neće biti moguće dobiti plaću za izdavanje nekog papirića u općinskoj zgradi ili za davanje papirića pri ulasku na autoceste, što postoji samo u Hrvatskoj. Svijet je obišla slika talijanske ministrice rada Else Fornero koja je, najavljujući drastične promjene u mirovinskom sustavu, plakala, pa je Monti morao nastaviti izlaganje. Bivši kineski lider Jiang Zemin plakao je na sadašnjem kongresu u Pekingu, a Obama je zaplakao u Chicagu dok je zahvaljivao mladim dobrovoljcima koji su se rastrgali od rada za njegovu predizbornu kampanju kazavši im: “Vi ste bolji od mene.”
Plodove su ubrale bivše generacije. Novima ostaju suze i teške odluke.
