Bilo bi i više nego pojednostavnjeno reći da će pohod
Benedikta XVI. SAD-u ostati zapamćen po njegovim opetovanim osudama
pedofilskoga skandala koji je u toj zemlji izbio 2002. godine, a čije
posljedice tamošnja, ali i sveopća Crkva, i dalje snažno
osjeća, no čini se da će njegov, još u zrakoplovu
izgovoren "duboko sam posramljen" ipak ostati
najdojmljivijom porukom s toga puta.
Dok ovo pišem papin pohod još nije
završio i još će biti važnih susreta pa stoga i
dodatnih elemenata za analize i komentare, no već i ono što
smo do sada čuli i vidjeli daje nam dovoljno razloga zaključiti kako je
Benedikti XVI. učinio ohrabrujući korak. I sam izbor putovanja u
najutjecajniju svjetsku zemlju koja ima svoje unutarnje probleme,
posebice s useljenicima, i u zemlju koja ima svojih teških
zabluda kada je u pitanju svjetski mir i zagađivanje
okoliša, ali koja ima svoje velike zasluge u razvoju
demokracije i multikulturalnosti, bio je hrabar izbor.
Hrabrost da se upozori na probleme u pitanju useljeničke politike ili
pak u pravcu potpisivanja protokola iz Kyota, odnosno da se upozori na
zamke demokracije u kojoj se sve više gube vrednote te se
donose protuprirodni zakoni, bila bi jalova kada papa tu istu hrabrost
ne bi pokazao prema očitim i skandaloznim problemima u vlastitoj
zajednici. A on je to učinio više puta i nedvosmisleno.
Novinarima je govorio da mu je "teško shvatiti kako je
moguće da su neki svećenici mogli toliko pogriješiti u
svojem poslanju", biskupima o "teško nemoralnom" vladanju
pojedinih svećenika koji su na taj način "izdali svoje svećeničke
dužnosti i zadaće", a pred narodom u Washingtonu rekao je kako nijedna
njegova riječ "ne može opisati bol i štetu prouzročenu tom
zloporabom" te da je važno "da se onima koji su trpjeli zajamči
prikladna pastoralna skrb".
U tim izjavama valja primijetiti nijansu koja u, katkad
odviše hermetičnome crkvenom govoru, također ohrabruje.
Prvo, teško se od ikojega pape moglo čuti "duboko sam
posramljen", a zatim, Benedikt XVI. dvaput je najprije spomenuo žrtve,
a tek onda štetu nanesenu Crkvi. I to je ohrabrujući znak,
kao što je i nenajavljeni, a očito planirani, susret sa
žrtvama pedofilskog skandala. Sve ostalo što je papa potom
govorio, uključujući govor pred Općom skupštinom UN-a,
što je bio drugi važni cilj njegova pohoda, u svjetlu
hrabroga suočavanja s teškim grijehom pedofilije u vlastitoj
zajednici, dobiva novu dimenziju. Već se sada može reći kako je time
Benedikt XVI., kao i njegov prethodnik Ivan Pavao II., nastavio
otvarati novu stranicu nade. To je, uostalom, i bio moto njegova puta:
"Krist naša nada".
VEČERNJI BREVIJAR
