Britanski parlamentarci poderali su dlanove u Westminsterskoj palači nakon što je Barack Obama 40-minutni govor završio konstatacijom da u svijetu nitko osim SAD-a i V. Britanije ne može preuzeti odgovornost za “podršku snovima o slobodi mladih na ulicama Damaska i Teherana”. Auditorij je bio oduševljen, a u prvom su redu sjedili i Gordon Brown, Tony Blair te John Major. Obama je bio počašćen već time što je postao prvi američki predsjednik koji je govorio pred oba doma. To su do sada iskusili samo Charles de Gaulle, Nelson Mandela i papa Benedikt XVI. Naravno da američki predsjednik na europsku turneju nije otišao zbog stolnog tenisa s Davidom Cameronom, razgovora s Ircima na gelskom jeziku ili zbog dokonog ćakulanja s kraljevskom obitelji. Atlantik je preletio kako bi političkom vrhu V. Britanije najavio novi povijesni zadatak dviju bliskih zemalja i kako bi im poručio da “biti orijentiran probritanski ili proamerički ne znači pripadati nekoj posebnoj skupini nego biti predan ideji po kojoj i potomak kenijskog kuhara u službi britanske vojske može postati predsjednik SAD-a”.
Drugim riječima, poručio je da je savezništvu SAD-a i V. Britanije i dalje mjesto na vrhu demokratskog svijeta. Pa kako onda okupljeni ne bi bili oduševljeni? Na rubu svečarske atmosfere jedini je problem međutim bio još uvijek živ i prisutan dojam političkog naslijeđa iz proteklog desetljeća. Stoga je bilo logično da se na tiskovnoj konferenciji u srijedu netko od novinara zapita ne počinje li savezništvo između Camerona i Obame nakon svega rečenoga nalikovati (ne)slavnom, ako ne i ozloglašenom prijateljstvu Georgea W. Busha ml. i Tonyja Blaira. Takva primjedba Obamu vjerojatno nije toliko zapekla koliko Davida Camerona, torijevca kojemu je političko povjerenje na izborima dano, među ostalim, kao utjelovljenju glasa razuma koji se nikada ne bi doveo do toga da ga se naziva “Bushovom pudlicom”, a što je bio slučaj s Blairom.
U nekim stvarima dvije zemlje danas se ipak kreću obrnutim putem od doba “borbe protiv osovine zla”. I SAD i V. Britanija žele što prije otići iz Afganistana. Pritom London ne zazire od pregovora s talibanima, za razliku od Washingtona, koji je u tom smjeru nešto oprezniji. U udarima po Libiji sudjeluju obje zemlje, ali im ne pada ni na kraj pameti iskrcavanje armade poput one u Iraku. Bilo da je riječo borbi za demokraciju ili naftom natopljeno tlo. Pod pritiskom troškova koji bi do jeseni mogli narasti na milijardu funti, V. Britanija čak predbacuje SAD-u da bi mogao preuzeti i veći dio tereta, na što je H. Clinton već uzvratila da SAD ionako već preuzima četvrtinu svih NATO-ovih udara po Gadafiju, i to uz većinu obavještajnih i izvidničkih zadataka.
Zanimljivo je primijetiti i to da je Obamina pljuska Netanyahuu kao “prepreci mirovnom procesu na Bliskom istoku” stigla upravo prije posjeta Londonu koji, poput još nekih članica EU, snažno zagovara priznanje Države Palestine. Tu je još i otpis dijela dugova Egiptu, Tunisu, vjerojatno i još nekima, a koliko svijet doista ima razloga veseliti se osmijesima zabilježenima na proglašenju obnove osovine London – Washington, vidjet će se vrlo skoro.
Barack Obama 40-minutni govor završio konstatacijom da u svijetu nitko osim SAD-a i V. Britanije ne može preuzeti odgovornost za “podršku snovima o slobodi mladih na ulicama Damaska i Teherana”. -------------------------------------- Ja se nadam da ce SAD i VB iskusitii malo \"slobode\" koju izvoze oruzjem.