Fizičko smaknuće tetka sjevernokorejskog diktatora bilo je bezrazložno, brutalno i pomalo groteskno, no njegova druga smrt spada u događaje kojih se ne bi posramila na literarna mašta Georgea Orwella. Tetak se još nije ni pošteno ohladio, a nećakov ga je režim smaknuo digitalno i audiovizualno. Iz baze podataka državne informativne agencije izbrisano je na desetke tisuća članaka u kojima se spominjao diktatorov tetak, a državna televizija izrezala ga je sa svih snimki koje posjeduje. Uništeni su i agencijski i novinski tekstovi prevedeni na strane jezike. Prve procjene govore da je izbrisano 99,9 posto podataka o tome da je tetak ikad postojao, a kompjutorski stručnjaci iz cijeloga svijeta vrlo pozorno prate ovo zaista nesvakidašnje smaknuće. No više od svega zanimljivo je to da izuzetno mali broj stanovnika Sjeverne Koreje ima pristup internetu pa je digitalno ubijanje tetka čudna poruka vanjskom svijetu.
Sjevernokorejskom režimu ovakve stvari zapravo nisu strane. Naime, redovito se iz knjižnica i drugih sličnih mjesta uklanjaju novine i druge publikacije o političkom i društvenom životu kako javnost ne bi imala pristup informacijama iz prošlosti i kako bi bez komentara i kritiziranja prihvaćala nove političke odluke režima. Na poseban zahtjev mogu ih dobiti tek – odabrani. Kada se sve to stavi na kup, postaje jasno da je tamošnji režim vrlo uspješan u tome da stvori poslušnu naciju koja kao da kolektivno boluje od Alzheimerove bolesti. Naime, jedna od jednostavnijih definicija Alzheimera jest da su ljudi koji su oboljeli od te bolesti nepovratno izgubili prošlost, žive isključivo u sadašnjem trenutku i zapravo nemaju budućnosti zato što je neizvjesno hoće li do nje uopće doći. Ovdje zapravo govorim o povlaštenoj klasi dužnosnika i članova Partije. Oni ostali i ne znaju kako izgleda ovaj naš svijet, žive uglavnom na rubu gladi koja režimu omogućava da njima vješto manipulira i da im u svakom trenutku ispire mozak i stvarnost prikazuje onako kako vođi odgovara. Jedan od najdrastičnijih primjer jest korištenje Dnevnika Anne Frank za širenje propagande protiv američkog predsjednika Georgea Busha. Naime, ta knjiga obrazovnim manipulatorima u Sjevernoj Koreji poslužila je kako bi djeci rekli da su nacisti zločesti, a da je i George Bush zapravo nacist koji se prema njihovoj zemlji ponašao onako kako su se nacisti ponašali prema Anni Frank! Osnovci su “došli do zaključka” da će se Annin san o miru ostvariti tek kada Amerika bude uništena.
Iako nama sve ovo izgleda kao da je izašlo iz radionice Monty Pythona, ima onih koji su se cijele ove sjevernokorejske rabote užasno prepali. Tako predsjednica Južne Koreje nakon smaknuća diktatorova tetka, u strahu od vojne intervencije i ozbiljne destabilizacije regije, saziva neku vrstu kriznog stožera koji bi se trebao pozabaviti ugrožavanjem nacionalne sigurnosti te zemlje. Ako vam i ovo izgleda apsurdno, i to na jednak način kao dogodovštine vezane uz Kimova tetka, treba pažljivo iščitati obrazloženje presude na temelju koje je on smaknut. U tom ga se dokumentu optužuje da je šurovao sa “stranom zemljom” (Kinom) i da je radi vlastite koristi izdao nacionalne interese i “tim strancima” dao zemljište u poslovno-ekonomskoj slobodnoj zoni Rason. I da im je ilegalno prodavao mineralno bogatstvo i ugljen.
Upravo to povezivanje Kimova tetka s Kinom ono je što mnogima tjera strah u kosti. Iako je Kina donedavno uglavnom smatrala Pyongyang svojim partnerom, sve je više znakova da je Peking krajnje iznerviran i iziritiran ponašanjem vrha iz Pyongyanga i da više nije sklon davati bezuvjetnu podršku tamošnjem režimu. Činjenica da se Kina kao sudionik u zločinu našla u smrtnoj presudi jednom od čelnih ljudi režima mogla bi biti kap koja će preliti čašu. Čvrsto vjerujem u to da će se relativno golemi problem Sjeverne Koreje razriješiti u trenutku kada Kina procijeni da je bilo dosta i da se jednom zasvagda treba razračunati s najbizarnijim režimom na svijetu.
MOžda da Šarićka analizira naš režim, našla bi puno sličnosti s ovim sjevernokorejskim.