Ministri u hrvatskoj vladi vrlo često imaju dobre namjere i ideje, ali realizacija vrlo često zna biti iritantno loša. Primjerice, u svakom slučaju treba podržati Linićevu objavu liste poreznih dužnika kao spektakularnu javnu poruku koja će promijeniti svijest nacije o (ne)plaćanju poreza. Također, Linićevo inzistiranje na povećanju discipline naplate svih prihoda generalno je dobar smjer bez obzira na poduzetničke žalopojke kako duboka kriza nije baš trenutak za treniranje strogoće. Međutim, to kako poreznici i inspektori provode Linićeve naputke poduzetnike dovodi do sloma živaca. Ljudi su ogorčeni. Tako nas je zvao jedan poduzetnik koji je predlagao da napišemo kako su političari u Hrvatskoj kao gljivice na nogama. Srećom, te noge same hodaju bez obzira na te neugodne, smetajuće gljivice. Tako Hrvatska živi i stvara bez obzira na to što i kako rade hrvatski političari. Drugi poduzetnik nam je pak poprilično ozbiljno gunđao zbog inspekcije u njegovoj firmi radi koje se morao vratiti s godišnjeg. Nije zabrinut jer nema nepravilnosti, ali je vrlo tankih živaca jer mora skupljati i dostavljati hrpu dokumenata koje državni činovnici mogu sami pregledati ako si daju truda te otkucaju nekoliko slova i nekoliko puta kliknu mišem u potrazi za informacijama u državnim bazama podataka. “Jedino još nisu tražili da im dostavim Baščansku ploču!”, rekao nam je.
Ukratko, ministri nisu svjesni da njihove masivne i skupe administracije ne shvaćaju da bi trebale služiti građanima i poduzetnicima. Kultura birokracije u Hrvatskoj govori da svi mi moramo služiti njima; državnim službenicima i njihovim često nebuloznim zahtjevima. Kako inače objasniti da za obnovu dopunskog morate ponovo dostavljati rodni list?
Kukuriku koalicija kao i prijašnje vlasti ima jedan ključni problem, a to su ljudi. Negativna politička selekcija kadra u ministarstvima, javnim i državnim tvrtkama te svim ostalim institucijama koje ovise o proračunskom novcu toliko je očigledna da se već dosadno slagati s hrvatskim poduzetnicima koji zadnjih godina svako malo ponavljaju da je ključni problem kriza upravljanja.
U svom političkom kadroviranju naši ministri ne shvaćaju da njihovo površno biranje partijskih aparatčika zapravo jamči da se Hrvatska kao zemlja neće pomaknuti s iste točke, čak će nazadovati na svjetskoj ljestvici konkurentnosti. Kadrovi koji su nakon izbora postavljeni u važne fotelje jednostavno nisu takvi da mogu znati da, prvo, trebaju promijeniti nabolje sve ljude koje vode, i, drugo, čak i kad bi to shvatili, ne bi znali kako će to napraviti. Pa ljudi koji u Hrvatskoj dolaze na vrhove piramida javne moći vrlo često o svom poslu i upravljanju znaju puno manje od većeg broja zapravo vrijednih i profesionalnih državnih službenika.
Kad nam je tijekom ljetovanja jedan uspješan njemački inženjer pričao o svojim radnim iskustvima iz prebogatog Dubaija, gdje je tražio rješenja za probleme javnog transporta, pomalo smo se prepali da će nas isprepadati opisima implementacije nekakvih high-tech rješenja. Međutim, umjesto nekakvih SF rješenja, on nam je pričao o razgovorima s običnim, malim zaposlenicima, vozačima. Mudri Nijemci i te kako su svjesni da problem neće riješiti dobra ideja, znaju da moraju ući u dubinu, u svaki detalj te moraju biti sigurni da će ih i svi ostali u velikom sustavu znati pratiti.
Lako je postaviti Zlatka Koračevića u HEP i podići cijenu struje te onda od tog istog Zlatka Koračevića očekivati da realizira tvoje političko-poduzetničke zamisli. Samo je pitanje kolika će biti šteta i kako je izmjeriti. Čak i ako HEP ne završi u gubitku, nikad nećemo znati kolika je propuštena dobit. Sigurni možemo biti samo da imenovanjem Zlatka Koračevića u HEP automatski gubimo šansu da dubinski, u svakom skrivenom zakučastom detalju, unaprijedimo nacionalnog energetskog diva.
