Anegdota kaže: domar jedne zagrebačke ustanove, vidjevši u njezinu dvorištu nekakvu neobičnu hrpu, ljutito je upitao: “Tko je ovdje iskrcao ugljen bez moga znanja!?” Bila je to zapravo poluapstraktna skulptura jednoga slavnoga Hrvata dovezena da se postavi i svečano otkrije, a, naravno, i danas resi okoliš zgrade. Domar je bio posve u pravu, lik na skulpturi nije prepoznao, a onako u ležećem položaju kip mu i nije djelovao estetski, pa se ni po čemu ne može reći da ne prepoznaje i ne štuje nacionalne veličine.
Braći Žužul je Blanka Vlašić, koja je došla vježbati na travnjak RNK “Split”, zacijelo djelovala i estetski i bila i te kako poznata, zbog blistavih rezultata i zbog ugleda Hrvatske koji je pronijela svijetom, ali su je ipak otjerali. Zašto? Zbog bahatosti bogatuna koji su svoj ugled u hrvatskoj javnosti više promicali čestim uhićenjima i izlascima iz pritvora, pa novim uhićenjima i novim puštanjima na slobodu, nego poslovnim umijećima koja bi mogla poslužiti kao uzor u hrvatskom gospodarstvu.
Tko zna, možda se danas održavaju na slobodi i zato što su prije nekoliko godina u Sinju financirali obnovu jednoga partizanskoga spomenika. A možda u svojoj ulizičkoj naravi računaju da će se nekome iz Kukuriku koalicije dodvoriti jer su tako brutalno otjerali jednu hrvatsku sportsku veličinu koja trenutačno u medijima odjekuje zbog svoga preobraćenja, to jest povratka vjeri i Bogu. Sjećamo se one historijske slike s Poljuda kad Blanka ogrnuta hrvatskom zastavom trči stazom oko borilišta i maše pozdravljajući krcat stadion koji joj odgovara nezapamćenim oduševljenjem.
Zamislite sada na njezinu mjestu tu tajkunsku bijedu od braće Žužul kako trče istom stazom s uzdignutim rukama svezanim lisičinama! Te lisičine, ta sramota, to moralno dno, ta jeziva slika terora sumnjiva novca - zabranjuje hrvatskoj i svjetskoj šampionki da trči na terenima RNK-a “Splita”! To dno zacijelo trijumfira brutalnim nijekanjem i gaženjem jedne nacionalne ikone, miču Blanku s hrvatskih, europskih, svjetskih i olimpijskih postolja i na ta postolja stavljaju svoj imotski primitivizam kojeg će se postidjeti zapravo 99 posto Imoćana. Da, dobro ste pročitali - 99 posto.
Podrijetlom sam iz Imotske krajine, jako dobro poznajem taj svijet i sto posto sam siguran da braća Žužul pripadaju onom jednom postotku “snalažljivih” iz toga podneblja, jednom postotku kojem ništa nije sveto, koji će se ujutro uvući u stražnjicu ustašama ne bi li ostvario neke svoje naume a poslije podne će to isto učiniti partizanima ili bilo kome drugome tko će im svojom moći zaštititi jedinu svetinju koju štuju - novac, prljavi novac prljavo zarađen. Blanka Vlašić i njezin otac Hrvatskoj donose planetarni ugled.
Kad Blanka na najrespektabilnijim svjetskim natjecanjima i stadionima daje znak publici da joj u poticajnom ritmu plješće dok se priprema za skok, i kad to publika prihvaća, onda se to plješće Hrvatskoj koja se u svoj sportskoj moći izjednačava sa samim svjetskim vrhom. Tako uvelike bezimena Hrvatska dobiva svoje ime, tako zemlja čiji je identitet malo kome prepoznatljiv svoj identitet stječe. A sa Žužulima je dobila još jedne u dugačkom nizu lisičina koje paradiraju našom kriminalnom i korupcijskom poslovnom scenom.
Njima je zacijelo raširio krila i relativni uspjeh s nogometnim klubom “Splitom”, ali u usporedbi s Blankinim rezultatima taj uspjeh ne znači apsolutno ništa i samo činjenica da je riječ o mitskom nogometu daje mu određenu vrijednost. Kakav Rebić, kakav ovaj, kakav onaj, Blanka je u usporedbi sa svekolikim hrvatskim nogometom divovska pojava, ako baš hoćete divovska i po onome što se uvijek veže uz nogomet – po popularnosti.
Njeno protjerivanje s terena “Splita” znak je teške bolesti hrvatskoga društva kojim je zavladalo moralno blato u kojem se veličine ne prepoznaju i vuku u to blato kao što u to blato svekoliki narod vuče državni vrh koji štiti komunističke zločince.
