Ideja Ivana Aralice da se za predsjednika države kandidira Miroslav
Tuđman “pokazuje očaj i paniku koji sve više zahvaćaju desnicu”, piše u
jednom tjedniku s današnjim datumom stilski virtuoz i revolveraš
lijevo-liberalne misli. Međutim! Međutim!
Moglo bi, međutim, biti posve obratno. Moglo bi, dakle, biti da je tom
idejom posijana panika u lijevo-liberalnom političkom miljeu u kojem
je, da ne bi bilo zabune, i Hrvatska demokratska zajednica. Jer, teške
riječi “očaj i panika” ne upotrebljavaju se kad je posrijedi slab,
zanemariv takmac! Najteži je malj za najjačeg bika!
U sutrašnjoj “Tjednoj inventuri” pišem zašto je bilo apsurdno HDZ-u
ponuditi Miroslava Tuđmana kao kandidata za predsjednika, ali ako ne
ništa, postignut je promidžbeni učinak. Sanader je načelno uvjerljiv
kad kaže da HDZ ne želi gubitnika M. Tuđmana (premda ga ne želi iz
svojih ljevičarskih razloga).
Ali takvu je načelnost porekao primjer sadašnjeg predsjednika Mesića
koji je u svoju prvu predizbornu kampanju ušao kao gubitnik a na kraju
je trijumfirao.
Sad ostaje vidjeti tko je Miroslav Tuđman i zašto jest ili nije dobar
kandidat za budućeg predsjednika države. Prvo da “raskrstimo” s
prezimenom Tuđman, s mogućim suviškom naklonosti ili odbojnosti prema
sinu koji bi proizlazio iz uspomena na oca.
Miroslav je modernija, suvremenija inačica prvoga hrvatskog
predsjednika. Dok mu se otac kao razočarani i odbačeni partizan i
povjesničar sukobljavao s komunističkim vlastima, pripremajući se da
povede neovisnu Hrvatsku, Miroslav je “karijeru” počeo uoči
Hrvatskoga proljeća pokretanjem vrlo zapaženog omladinskog
“nacionalističkog” tjednika TLO a nastavio nastavničkim usponom na
Filozofskomm fakultetu u najmodernijem znanstvenom području -
informatici.
Politički angažman u novoj Hrvatskoj počet će kao jedan od osnivača
Hrvatske socijaldemokratske stranke (uz Antuna Vujića), no tijekom rata
bavit će se obavještajnim poslom i kao obavještajni čelnik bit će
uvelike zaslužan za oslobođenje Hrvatske. Suborci s terena iz vremena
rata sjećaju se njegove nezapamćene hrabrosti.
Izuzmemo li ljevičarske pamflete, koji su popratili i njegovu sadašnju
kandidaturu, na njegovu radu, profesionalnosti, stručnosti i čestitosti
nije bilo ni jedne jedine sjene! I jučer i danas u tim pamfletima
obilježavalo ga se kao “desničara” i “tvrdog desničara”, što on nikada
nije bio u onom značenju koje mu je pripisivalo medijsko, uglavnom
jugonostalgičarsko opanjkavanje.
Da nije njegove samozatajnosti, da je agresivniji i temperamentniji u
nastupima, da ima pristup medijima koji po svojim kakvoćama i
doprinosima zaslužuje, Miroslav Tuđman mogao je odavno biti za Hrvatsku
presudan rival današnjim najmoćnijim političarima, pa je zacijelo i
zato bio ocrnjivan kao malo tko iz Tuđmanova vremena.
Ali čini se da bi praksa i Račanove i Mesićeve i Sanaderove vlasti
napade na njega mogla lišti djelotvornosti i otvoriti mu vrata za mnogo
ambicioznije bavljenje politikom i pridobivanje birača. Pogotovo kad je
riječ o onima koje je razočarala kmetska podložnost Račana, Mesića i
Sanadera europskim i svjetskim gazdama te krčmenje hrvatskih
nacionalnih bogatstava i državnoga suvereniteta.
U zaštiti nacionalnih interesa zacijelo bi baštinio oca, od kojeg se
pak razlikuje modernošću i obrazovanjem dragocjenim za mirnodopskog,
suvremenoga državnika. Velik odjek zamisli o njegovoj kandidaturi, i
pozitivan i negativan, govori o gladi za relativno novim imenom koje
privlačnim čine i neke stare vrijednosti.
Ne bi li se naklonošću baš takvom imenu birači na predsjedničkim
izborima mogli “osvetiti” za sva razočaranja kojima su ih u posljednjih
desetak godina usrećivali SDP i HDZ!?
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
