Sanader kaže – za usporavanje pregovora Hrvatske s EU kriva je Slovenija. Mesić kaže – najviše smo krivi mi sami. I tako iz dana u dan. Kao da u ovoj zemlji nema života bez EU, kao da je ulazak u Uniju interes svih građana i kao da svi Hrvati dramatično doživljavaju svaki zastoj u pregovorima.
Tako je iz komunističkih rituala preneseno nametanje javnosti tema koje su alibirale vlast u borbi protiv neprijatelja socijalizma, u izgradnji radničkog raja, u miroljubivoj koegzistenciji i nesvrstanosti. Panične reakcije u lijevo-liberalnim komentarima izazvao je Josip Frišćić izjavom da ne bi bila nikakva katastrofa ako Hrvatska ne bi u EU ušla do 2011. godine. Optužuje ga se za “nadmenu drskost” s kojom je prezreo interese i budućnost “svih birača” i “svih hrvatskih građana”.
Istodobno, RTL je u svojoj središnjoj informativnoj emisiji gledatelje upitao je li im važniji ZERP ili Europska unija. Za ZERP je bilo 94 posto sudionika ankete, a za EU – samo 6 posto! Ovoga je tjedna “Večernji list” objavio rezultate svoga siječanjskog istraživanja prema kojem je potpora ulasku Hrvatske u EU pala ispod 50 posto. Pa gdje su onda ti “svi birači” i “svi hrvatski građani” iz medijskih komentara i iz dramatične komunikacije Sanadera, Mesića i drugih političara s javnošću?
Kao i svi političari svijeta, i hrvatski političari višim nacionalnim ciljevima, to jest mitomanijom, skreću pogled s nevoljne stvarnosti za koju su odgovorni. Zamislimo tu stvarnost u vrijeme nakon ulaska Hrvatske u EU. Na početku će biti puno namještenog slavlja, pa će proći dan, dva, tjedan, mjeseci i godine, a statistike će pokazivati manje-više isti standard, isti broj nezaposlenih, iste mizerne plaće i mirovine, isti ili možda još veći broj korisnika pučkih kuhinja i kanti za smeće... Banke i velike strateške tvrtke bit će i dalje u vlasništvu stranaca, zemlja će biti još rasprodanija, jer smo se obvezali liberalizirati trgovinu nekretninama, i jer je dug za vratom.
Posrijedi je ovo: hrvatska politička elita bez pogovora je pristala na sluganski odnos prema globalnim elitama koje upravljaju našim financijama, bankarskim sustavom, gospodarstvom, trošenjem proračuna, zakonodavstvom, sredstvima i načinom obrane zemlje, odnosom prema Domovinskom ratu i drugim nacionalnim vrijednostima. Zauzvrat dobiva određenu međunarodnu promociju i tašti osjećaj pripadnosti svijetu moći, te, dakako, sve povlastice koje uz to idu.
Jedan je od zadataka te elite da EU i NATO i odnose među zemljama koje im pripadaju idealiziraju kao u bajkama. Ilustracije radi, upitajmo se je li u sadašnjem sukobu hrvatske političke elite sa slovenskom nepatriotski – biti ravnodušan? Zar nas hrvatske vlasti ima osam godina ne uvjeravaju u dobrosusjedstvo i prijateljstvo sa Slovenijom? Zar nisu napisane cijele knjige, i domaćih i stranih autora, o pakostima koje su nam pravile velike sile i u vrijeme rata i poslije, zbog Haaga, a vlasti neprekidno ponavljaju priču o “našim prijateljima u Europi i svijetu” i nikad im nije palo na pamet da kažu kako nam pregovore usporavaju, na primjer, Britanci. Štoviše, u svojoj nezapamćenoj poniznosti idemo se tim Britancima u Oxford hvaliti kako smo nacionalizam u Hrvatskoj “sveli na minimum”.
Da, doista, politička je elita hrvatske interese svela na minimum i tako plaća cijenu ulaska u EU. Napokon, paradoks je nad pardoksima što se Slovenci ne ponašaju kako se ponašaju zbog svoje moći i samovolje, nego zato što imaju potporu moćnih članica Europske unije za koje je Hrvatska spremna podnijeti svaku žrtvu. Pa normalno je onda da će tu žrtvu tražiti i Slovenija kad već može! O bijedu se svak ogrebe!
