Jedna od najvećih zanimljivosti Novalje je antički vodovod, sagrađen u prvom stoljeću poslije Krista, u doba Rimskog Carstva, zbog čega ga lokalno stanovništvo popularno zove “Talijanova buža” (buža = rupa). Podzemni vodovod u cijelosti je isklesan u živom kamenu, u duljini od 1042 metra, prosječna širina mu je 60 cm, a visina mu se mijenja. Vodovod je služio za napajanje mjesta pitkom vodom. No, čini mi se, za tu bužu današnji turisti u Novalji ne mare. Možda da je neki party unutra, možda... (šalim se, naravno).
Nijemci prednjače
“Fuck, yeah, Zrće, man, yeah!”, govori mi zombi u prolazu dok se polijeva nekim pićem tražeći usta na svom nabildanom tijelu. Sklonio sam se u stranu jer ga je slijedilo još nekoliko sličnih trupala s gotovo identičnim problemima. O tom Zrću sam puno čuo. Sodoma i Gomora, mjesto gdje su svi polugoli, pleše se do zore, pa after, pa izležavanje na plaži i sakupljanje snage za nove bitke na šanku. O tome raspravljam s tipom na recepciji Ville Jugo gdje sam uzeo sobu. Čovjek je u godinama i bjesomučno ga živcira Zrće. Novalja na Pagu postala je poznata po Zrću zbog kojeg je, hm, postala partijanersko odredište broj jedan.
Što je u tome dobro, a što loše, odlučio sam se sam uvjeriti. Na gradskoj rivi sjedim u popularnom kafiću “El Faro” i pijuckam koktel od pola litre hmelja bez slamke. Odabirom pića automatski ne spadam u 80 posto turista koji piju šarene koktele i zagrijavaju se za još jednu ludu noć. Sve je u znaku partijanja, lijepe djevojke i mišićavi mladići pokazuju rezultate napornog znojenja u teretanama diljem Europe odakle ih većina i dolazi. Čini mi se, po onome što čujem za stolovima, da prednjače Nijemci. Tu i tamo se ubacujem u razgovor, ali jednostavno ne pripadam toj kategoriji gostiju.
Bogu hvala, naletio sam na Zagrepčanina Hrvoja Topolčića koji već godinama drži beach bar “Yellow Point” u obližnjem kampu Straško. S njim odlazim do café bara “Gaudio” na šetnici nedaleko od hotela “Loža”. Konobarica Jelena Škunca, supruga vlasnika, pridružuje nam se u razgovoru o Novalji. Kako je svirao meni drag rock i blues, popili smo dvije runde koktela od hmelja i u ugodnom razgovoru shvatio sam da u Novalji postoje dvije skupine gostiju, kao mačem podijeljene. Prvi su prije spomenuti mladi koji su ovdje isključivo radi tulumarenja, a drugi su gosti svih uzrasta koji uglavnom borave u apartmanima ili u kampu. Ima tu i hotela, ali nisam baš upoznao nekoga tko mi se pohvalio da spava u takvom smještaju.
Odmah kraj našeg kafića nalazi se jedan od boljih restorana, “Starac i more”, u kojem sam odlučio kasnije jesti. I vjerojatno bi mi ta namjera i uspjela da nisam upoznao Domagoja Perekovića, Hrvojeva bratića. Nastavili smo turneju po barovima, koji se većinom zatvaraju u ponoć (“El Faro” radi do dva ujutro), pa završili u zadnjoj stanici prije odlaska na Zrće – “Cocomu“. Taj veliki klub radi do četiri ujutro. Negdje u to vrijeme shvatio sam da sam promašio večeru, ali i da nemam snage uputiti se do obližnje plaže Zrće. Sjetio sam se filma “Smrtonosno oružje” kad crnac, pardon, Afroamerikanac, stalno govori: “I’m too old for this shit!” (Prestar sam za ovo... “shit” znate što znači.
Iduće jutro pojeo sam večeru u obliku pizza cuta i uputio se do kampa Straško. Kako nisam gost, morao sam se legitimirati. Osiguranje je odlično i nitko ne može samo tako remetiti mir. Dovoljno je reći da od 23 do 7 ujutro vlada kućni mir i da trenutačnih 4500 gostiju u to vrijeme zaista uživa taj mir.
Sve dobro funkcionira
Ubrzo je do mene stigao glavom i minigolf vozilom Domagoj Pereković. Njegov je tata većinski vlasnik kampa Straško pa me provozao po njemu jer je prevelik da ga čovjek obiđe pješke i pritom ne umre. Iako je tako velik, najveća udaljenost od mobilne kućice, prikolice ili šatora do plaže je 273 metra. Domagoj je vrlo ambiciozan mladić koji mi je pokazivao što sve još misle napraviti u kampu iako se meni i ljudima koji su mu dali četiri zvjezdice ne čini da nešto nedostaje. Domagoj misli suprotno. Želi tobogane, wellness-centar, bazene...
Gledam ja tu predivnu plažu punu zadovoljnih gostiju i čudim se kako sve savršeno funkcionira, a toliko ljudi boravi na jednome mjestu. Novalja ima puno lijepih plaža, Novalja nije samo Zrće, ali, kad sam već tu, morao sam svratiti i do te plaže. Sjeo sam u auto, okrenuo Narodni radio do kraja i spustio se među sve te popularne klubove u kojima se partija. S čačkalicom u ustima, vadim aparat i škljocam, škljocam. Do mene dolazi jedan uniformirani i, prije nego što me išta pitao, kažem:
“Novinar Večernjeg lista! Usput, gdje su svi ti goli komadi?”
“Gospodine, na Zrće se ne dolazi u jedan popodne!”, odgovorio je.
Kvragu, I’m too old for this shit!
