Ičići, mjesto od samo tri slova, simpa imena, ali strancima problematičnog. Kad prođu pokraj ploče s natpisom Ičići i kad ih pitate gdje su, lome jezike.
– Ajsiajsiaj – govore.
Na rivi, u kafiću Lučica, ribar Dušan Benko (80) im pomaže:
– Pomognemo im, naravno. Objasnimo im da to čitaju otprilike ovako “E–chi–chi” i uspijevaju!
Ima li galebova u Ičićima?
– To su tempi pasati – govori.
Čuje to jedan Ičićanin, pa veli:
– Sad su bile dvije dame, otprilike u tridesetima, plavojke. Slovenke. Sjele u restoran i skinule majice. Toples! I milo nama gledati, ali smo ih zamolili da obuku majice, da su ipak u restoranu. Ljutile su se i rekle: ‘Pa što? Pa tamo su muškarci bez majica’ – govori.
Vila kao nebrušeni dijamant
Mjesto između Opatije i Ike, odnosno Lovrana, broji samo 800 duša. Ali, sve je više stranaca koji su susjedi. Tu su čak i Rusi mali iznajmljivači, pa i Nijemci, Austrijanci. Kupili su kuće i iznajmljuju. Cijena kvadrata? Od 3000 eura naviše.
– Svaki treći susjed nam je stranac, pa mi smo postali kao Monte Carlo, slično je i u Lovranu i Mošćeničkoj Dragi – govore.
Što piju ribari nakon što se vrate na obalu?
– A što god... Nema biranja. Sve, od bevande nadalje – smije se ribar Benko. Prvi je čovjek Športsko-ribolovnog društva Ičići.
– Znala se tu izvaditi i tuna, jedna od 250 kilograma zabila nam se u lukobran, puno je ruku trebalo da je izvadimo... Nedaleko je i Vila Münz, jedna od najljepših secesijskih vila na Kvarneru, ali zapuštena. To je dragulj mjesta koji čeka da ga se napokon izbrusi. Sad iz vile izvire šikara.
Tu su vile Florida, Bamba, Mary... Susjed im je u Voloskom bio Andrija Mohorovičić, kojeg smo često spominjali zbog nesretnih potresa, život je ovdje proveo i Ivo Robić, on i supruga Marta kuću su ostavili Crkvi.
Mjesto je malo, prođe se začas pješice, nema čak ni klasičnog centra, sve se tu vrti par koraka oko ceste i par koraka iznad nje.
Vraćamo se na priču s ičićkim ribarom, čovjekom koji je kao telegrafist dio života proveo na liniji Japan – Čile. I obrnuto.
– Izveli smo jednom štos, došli su nam gosti iz Ilirske Bistrice, naši prijatelji vatrogasci. I jedan od njih počeo je pecati, a naš domaći ronilac potajice je zaronio i na udicu mu zakvačio iznenađenje. Ribič je povlačio gore-dolje, a kad je ronilac napokon pustio flaks, iznenađeni ribič izvukao je – litru crnog vina i kobasice! Smijalo se cijelo mjesto, a prijatelj iz Bistrice nije zamjerio. Kobasice koje je upecao pojedene su iste večeri – govori Benko.
Mjesto je simpatično, domaći se druže. Nema tu zidina, nema kaštela, nema staroga grada... Tu je samo jedan hotel. Dakako, i on se zove “Ajsiajsiaj”, odnosno “Ičići”, a isto je ime i kampu. Na kavu se ide u kafiće Sunset, Calypso, Rožica, Bamba i Monte Capra, a jede se u Lučici, Veneciji, Malom raju i Galebu. Cijene pića i hrane su pristupačne. Parkinga je malo, a u ACI marini je skup, 15 kuna za sat... Smještaj stoji 50 eura za manji studio-apartman.
– Jedrenje je naš forte! A turisti, oni traže osamu, vile s bazenima, kojih je sve više i više. Ima stotinjak vila i barem pedesetak bazena – govore domaći.
Biciklizam?
– Nema bicikla, strmo je...
‘Umrli bismo bez barke’
Po ACI marini su najpoznatiji.
– ACI marina donijela je mjestu prosperitet. Po njoj cijela Hrvatska zna za Ičiće. Naravno, bilo je onih koji su bili protiv gradnje, ali mi smo u proteklih 30 godina otkako su prve jahte došle u marinu procvali. A nedavno je tuda, da nismo ni znali, trčao i Daniel Craig snimajući reklamu za Heineken. Toliko je tajni agent taj James Bond da smo tek šest-sedam dana kasnije čuli da je tu – dodaju u marini u Ičićima.
Je li Bond pobjegao onome tko ga je ovdje hvatao, pitamo naše sugovornike?
– Dakako, taj svaki put sklizne. Pa mora snimiti novi nastavak Bonda!
Ribari na molu zaključuju:
– Ne bismo mogli živjeti bez mora, da ne možemo svako jutro sjesti u barku, umrli bismo!
Konacno, sutra pocinje sezona!