Strah od gubitka posla. Strah od smanjenja plaće. Strah od neplaćanja već obavljenih poslova. Strah od nemogućnosti otplate rata kredita. Strah od opomena zbog gomilanja neplaćenih računa. Strah od poskupljenja kruha, mlijeka, struje, plina... svega. Strah od prognoza da srljamo u još veću katastrofu. Strah za djecu jer je nasilje među mladima sve češće i brutalnije. Strah za zdravlje zbog predugih lista čekanja na preglede. Strah od ulaganja u bilo što. Strah, strah, strah... Izgleda da je osjećaj koji trese, na neki način paralizira i zabrinjava cijelu Hrvatsku upravo – strah. Da bismo došli do ovoga zaključka ne treba puno. Dovoljno je samo slušati što ljudi govore, kako žive i od čega strepe.
Bolesni od strahova
– Strah je najstarija emocija. On se kao prva emocija javlja kod beba čim se rode. I strah tada ima zaštitničku ulogu. Bebe plaču kako bi ih se zaštitilo. Strah se i kasnije, kod odraslih ljudi, javlja da bi ih zaštitio, a ne da bi ih ugrozio. On nas sprečava da činimo krive poteze, da ne ulazimo u opasne situacije. No strah je zaštitnički kad imamo izbor, kad nismo nemoćni. Strah u kojem nemamo izbora ili je izbor uzak pa moramo birati između dva loša rješenja, taj strah više nema zaštitničku ulogu već postaje uništavač. Takav strah postaje razoran i on može biti pogibeljan – uvodi nas najprije u “dušu” straha naša ugledna psihologinja Volga Švorinić koja i sama smatra da se strah uvukao u svaku poru našeg društva. Štoviše, nije u pitanju strah, već – strahovi.
– Mi smo se kao narod već razboljeli od svih tih silnih strahova – kaže i nastavlja kako strah na dugi rok i osjećaj nemoći da promijenimo situaciju mogu dovesti do psihičkog rascjepa i najtežih fizičkih i psihičkih bolesti ili se, kao što se često događa, mogu prometnuti u ljutnju koja rezultira agresijom ili pak rezigniranošću.
Ugledati se u zviždače
– U našem društvu zapravo prevladavaju ova tri psihološka stanja: strah, ljutnja i rezignacija. A rezignacija u narodu nekim političarima može i odgovarati. Političari u svojoj bahatosti ne razmišljaju o ljudima. Oni ljude ne vide. Političari se vide samo međusobno. Oni ne vide one ispod sebe. I zato moćnici manipuliraju strahom, a to u ovoj našoj situaciji nije preporučljivo ni mudro. Jer kad čovjek nema više što izgubiti, onda u borbi za opstanak krene i ide do kraja, ne misleći na posljedice za sebe osobno – analizira psihologinja Švorinić koja nije od onih koji će se strahu, i onima koji ga izazivaju, prepustiti na milost i nemilost. I svima drugima savjetuje takav stav.
Bez obzira koliko nam teško bilo, kaže, bijeg od suočavanja s problemima koji nas plaše i rezignacija nisu nešto čemu se treba prepuštati.
– Dapače! Treba širom otvoriti oči i tražiti uspostavljanje kontrole te reagiranje u obliku protesta, skupova, peticija... Pogledajte kako to zviždači čine! Dakle, treba izvršiti pritisak na institucije i medije da kontroliraju i sankcioniraju one koji su nas u ovakvu situaciju doveli ili ih prisiliti da traže i pronađu izlaz – jasna je Volga Švorinić.
Uz politički aktivizam na koji poziva, ona savjetuje da okove straha koji nas je zarobio kidamo i tako da pomognemo jedni drugima. Povežimo se s nama sličnima, budimo si uzajamna podrška, dijelimo ono što imamo s drugima...
Da je strah prava dijagnoza stanja nacije slaže se i sindikalni vođa Ozren Matijašević.
– Ljudi su ovom našom općom društvenom situacijom jednostavno ucijenjeni. I normalno je da u ovim čemernim okolnostima osjećaju realne strahove. A pesimizam i strah ne ulijevaju nužan elan i poticaj pa se vrtimo u začaranom krugu. No činjenica je i to da politici i onima na vlasti odgovaraju uplašenost i apatija ljudi. Politika je i sama potencirala strah i pesimizam, no dogodilo se da su stvari izmakle kontroli. Zato je potreban entuzijazam. Poput onoga kada su se skupljali potpisi za referendum pa smo tim zajedništvom onemogućili donošenje štetnih zakona. Vlada je morala povući štetne dijelove zakona. A sve smo to uspjeli postići bez prosvjeda i štrajkova – govori Matijašević.
Ekonomist Đuro Njavro ističe da su hrvatski građani prije olako trošili i olako se zaduživali, ali su u posljednje tri godine, kao odgovor na različite strahove, ipak povećali štednju.
Političke elite nedorasle zadatku
– Uspjeli smo ipak izdržati udar krize, rast kamata na zaduženja i hajdemo sad to iskoristiti kao platformu za dalje. Neka ono u čemu smo dobri bude poticaj za napredak u budućnosti. Zato nam sada treba razuman optimizam, povjerenje u vlastite snage i – vizija. A baš nam to nedostaje. Političke i društvene elite trebaju znati i moći osmisliti i motivirati građane, ali je pitanje imamo li mi elite dorasle tom zadatku – ukratko Njavro sažima trenutačnu situaciju u zemlji, nudeći istovremeno i formulu za boljitak, ali se i dalje budno realan sumnjičavo pita jesu li oni koji bi nas do tog boljitka trebali i, što je najvažnije, morali dovesti – sposobni to učiniti.
Prst u političare upire i politolog Damir Grubiša. Prema njegovu mišljenju, u nas sada prevladava kako strah, tako i tjeskoba i besperspektivnost.
– Rezultat krize je apatija koja, ako se održava dulje, postaje destruktivna. I zato je sad zadatak političkih aktera da tu apatiju i tjeskobu pretvore u energiju koja mora generirati izlazak iz krize. Ali pitanje je koliko su politički akteri spremni tu negativnu emociju pretvoriti u pozitivnu energiju.
Vidimo da bi se svi politički akteri htjeli potruditi, ali, na žalost, od toga nema efekta. Ipak, političari moraju znati kako to ostvariti. Oni moraju imati sposobnost to učiniti – rezolutan je politolog Damir Grubiša, svjestan da je upravo provedba, odnosno neprovedba onoga što je tako očito i jasno, najčešće uzrok mnogih negativnih posljedica.
Jako dobar članak! Optimističan i istinit u svakom pogledu. Žalosno da to ljudi ne čitaju, ne komentiraju, ali kad se pogleda na crnu kroniku ili neku \"aferu\", lov Ive Sanadera itd. sve puno isfrustriranih, pesimističnih komentara. Tu nema budučnosti, ljudi država nam je u banani, svi su frustrirani i bezvoljni, svako gleda kako nebi radio nego zaradio na neki \"laksi nacin\". Ajmo Hrvati, trgnite se..