Otac i sin, Veljko i Karlo, morski su vukovi. Skiperi, kapetani, brodograditelji. S Malešnice. Zagrebačke.
– A kako nećemo? Pa svi su nam preci bili pomorci, naša obitelji Haggia vezana je za more – kaže Veljko (47), a Karlo (20) nabraja:
– Praprapradjed Bonaventura Haggia bio je prvi kapetan parobroda na svijetu! Prvi! Plovio je pod španjolskom zastavom, a bio iz Orebića – kaže ponosno.
Zastaje na trenutak, bježi mu oko na djevojke na rivi, vidi i otac kamo sin gleda, a bome gleda i – novinar.
Remont broda u karijoli
– Nego, prapradjed Marko također je plovio, a posebno je bio nestašan pradjed Veljko. Taj je uzeo brod Jugoslavenske ratne mornarice i – pobjegao na Maltu.
Kima i otac glavom te poentira:
– Na Pelješac se vratio samo umrijeti... To nam je u krvi, mi muški iz obitelji Haggia, ne možemo bez mora.
A Zagreb, pitam? Koja je veza.
– Sjeo sam u Renault 4 i za Zagreb. Oženio sam se u Splitu i rodio se ovdje, a gore sam išao – raditi brodove!
Kaže da je bio direktor u tvrtki koja je proizvodila brodice, od dva do deset metara, a zatim se vratio na more.
– Kroz moje je ruke prošlo tisuće novih brodova. Potpisivao sam certifikate, radio nacrte, i to sve za male brodice. Pa ja nijedno plovilo u životu nisam kupio! Radim ih i danas, eto, sad imamo glisere – kaže otac.
– I znaš što? Brod radim s dušom, svaki od tih tisuća brodova koje sam napravio moje je dite! A posebno me veseli remont. Kad ribar u karijoli donese svoj brod, a ja mu vratim dušu.
Priča o ribarskim barkama, o tome kako je ljudima ta mala barka poput kuće.
– Ribar u njoj živi, ide s njome na otok zaliti masline, raditi, barka mu je kao tovar. A kad mu se razbije, kao da si mu ruku otrgnuo! A onda mu je ja vratim...
Koliko to košta ribara, pitam.
– Košta? Ništa! Pa barka vrijedi možda 500 eura, gdje bi ja sad... da naplatim sve svoje sate rada, ma ne... Ja mu to učinim pro bono. Fućkaš novac. Najeo sam se ja liganja, jastoga i hlapova u životu, napio vina, ma u koji porat dođem, imam znanca.
Tu stane pa ispali:
– Nema porata na Jadranu, a da ne vidim neki brod koji sam proizveo ili popravio. Od Ubli na Lastovu, preko Vrbnika na Krku, Jelse, Selca, Rogoznice, Vodica, ma ima ih i u poratu u Savudriji! Barem jedan brod u svakoj lučici mojih je ruku djelo. Napravio sam brod i Rusu koji pokraj Moskve na njemu plovi, peca u bundi i šubari!
Sjedimo mi tako na “štekatima” na splitskoj rivi, cure prolaze... Okrećem kurs prema turizmu. Otac i sin rade na Uber platformi, odnosno uključili su se na UberBOAT, nedavno pokrenutu uslugu. Hit u svijetu, jedina takva usluga, a o tome su pisali The NY Times, Cosmopolitan, BBC, čudi se cijeli svijet. I njih dvojica su, među dvije stotine skipera, sada dio toga.
– Vidim na mobitelu, dođem, ukrcam, iskrcam. Prva vožnja bila nam je Split – Šolta. A druga, bili neki Indijci, i gospođa od 86 godina. Bilo je malo mora, a ona jedina nije bila u strahu! Veselila se, smiješak na ustima kad smo dali gas gliseru. A imamo motore od 300 konjskih snaga. Ide to...
U čemu je štos s UberBOAT-om?, pitam ih.
– Evo ovako. Dođe stranac iz Liverpoola. Ide na Hvar, recimo u Jelsu. U ponoć sleti u Divulje, a već je u “uru” na Hvaru. Brže je s nama do hotela nego s autom da ide od aviona tu do rive. To je smisao priče. O. K., vožnja je skuplja nego da ide trajektom, ali ako je pun brod, ljudi podijele trošak, za 275 kuna su na destinaciji. A tu plaća autobus pa traži hotel, jer broda nema, pa ujutro tek putuje, dođe tamo kasno, potroši brdo novca. I još nešto. Kod UberBOAT-a nema muljanja. Cijena je ista za svakog gosta. Bio on domaći ili bogati Amerikanac.
Ne možeš od gena pobjeći
Kakvi su planovi za dalje?
– Karbonski fićo! E, to je sljedeća ideja. Radio sam na prvom hrvatskom električnom automobilu XD, imam iskustva. A jednom, kad uspijem, želim doći čamcem od Žitnjaka do Rogoznice! Trebat će mi barem tri tjedna, ali to moram napraviti...
Gleda Karlo tatu, gleda mene, sliježe ramenima.
– Čuj, ja sam se, maltene, rodio u brodu. I uvijek mi je to išlo na živce, išli bi ribariti, a tata mi govori – ajmo šiju (rikverc), ajmo naprijed. Za izluditi... A, evo, sad vozim turiste. I opet, naprijed – šija. Ne možeš od gena pobjeći... Evo, neki dan sam išao po jednu djevojku, bio joj rođendan pa su me poslali s čamcem, buketom cvijeća i tražili da pustim “Happy Birthday”. Dođem ja na mol, mašem joj, gledam gdje je USB s pjesmom, a ono – ostao u Splitu. U autu. I ništa, šta ću, dam joj cvijeće, poljubim je i – zapjevam.
