Posljednjih stotinjak metara prije vrha činilo mi se da čujem Mirka i Stjepana Seljana kako koračaju uz mene. Na minus 15 Celzijevih i uz vjetar koji se poput žileta zabija u lice i disanje može biti napor. A onda u tim uvjetima pokrenite noge. Ogledao sam se uokolo. Samo negostoljubiv Ararat i Gordana Škrtić koja ne posustaje i grabi naprijed. Idemo, s mukom, ali odlučni, bez obzira što na leđima osjećamo i teret obveze 150 godina karlovačke ekspedicijske tradicije. Jer Karlovac iz 19. i 20. stoljeća bio je grad u kojem su rođeni ili proveli dio života mnogi poznati istraživači i pustolovi. Iz Karlovca je i Dragojla Jarnević, koja nije bila poznata samo kao Ilirkinja nego i kao prva alpinistica u povijesti hrvatskog planinarstva. U Karlovcu su rođena i dvojica najvećih hrvatskih istraživača, spomenuti Mirko (1871.) i Stevo Seljan (1875.).
Gužva na tromeđi
Svakako, treba spomenuti i poznate karlovačke istraživače Mikića, Tadića i Napoleona Lukšića, koji je sudjelovao čak i u znamenitim Stanlyjevim ekspedicijama u Kongu. U Karlovcu je živio i znameniti svjetski istraživač Dragutin Lerman. Tu smo 1997. osnovali i prvi hrvatski explorer klub : Centar za ekspedicionizam istraživanje i kulturu braća Seljan. I, sad, mi iz CEIK-a sa svima njima iz prošlosti penjemo se na Ararat... Iz tih razmišljanja trgne me novi nalet vjetra. Kako sam došao ovdje, na visinu od 5165 metara, na najmitskiju planinu na svijetu? Treba li uopće navoditi da je riječ o najvišem vrhu Turske, vulkanu koji se nalazi na sjeveroistoku ove zemlje, 16 km zapadno od Irana i 32 km južno od Armenije, da je riječ o planini koja se označava kao mjesto gdje se poslije potopa nasukala Noina arka. Ararat je i nacionalni simbol Armenaca koji je došao u turske ruke 1915. i koji se nalazi i u središtu njihova nacionalnog grba. Svaki pristup Armencima na ovu planinu zabranile su turske vlasti. Turski naziv za ovu planinu je Agri Dagi. I dan danas plijeni pažnju arheologa i vjerskih skupina. Prema Bibliji Noa je bio star 600 godina kada su se vode raširile svijetom na 150 dana, a arka se nakon toga smirila na planini Ararat. Na planini Ararat Noa je sagradio oltar Bogu (prvi koji je ikada spomenut u Bibliji) i prinio žrtvu. To se Bogu jako svidjelo i obećao je da više nikada neće zemlju gurati u propast zbog čovjeka, a također je zabranio prolijevanje ljudske krvi jer je čovjek stvoren na sliku Božju. Toliko o legendi usred koje se našla i šesteročlana ekipa karlovačkih planinara, krenuvši na put dug desetak tisuća kilometara 15. srpnja u popodnevnim satima iz Karlovca. Preko Srbije i Bugarske, da bi prvi pravi odmor imali u predivnom Istanbulu koji je bio za cjelodnevne obilaske znamenitosti. I za mjesta poput parka Taksima, koji je u zadnje vrijeme bio središte krvavih sukoba vlasti i stanovništva. Put nas vodi dalje, uz manja zastajkivanja prouzročena čestim kvarovima na kombiju, u Dogubayazit, lijep kurdski gradić s oko 75.000 stanovnika odakle iz bilo kojeg kutka pogled puca na Ararat. Tromeđa je to Turske, Irana i Armenije. Slušao sam da je to vrlo opasno mjesto. Nisam shvatio zbog čega iako u svakoj četvrti primjećujemo stražarska mjesta, vreće s pijeskom, mitraljeska gnijezda. Borbena vozila također su često na cesti, a vojnik na kupoli prijeteći drži prst na obaraču. Objašnjavam samom sebi i vjerojatno se pritom tješim da je riječ o čisto psihološkom štosu. Također uočavam da čak ni stanovništvo baš ne doživljava vojsku. Budući da smo došli u ponoć, noćimo u prvoj \"rupi\" na koju smo naišli. Kreveti mirišu kao da su na njima noć prije proveli kakvi trolovi koji su prije toga bili na nekoj dužoj turi. Voda je curila dobrih 2-3 minute i \"šlus\". No, kako smo bili jako umorni, odmah smo zaspali. Barem neki koji zbog čiste savjesti i hrču. Drugo jutro potražili smo Mustafu koji ima koncesiju i organizaciju uspona na Ararat preko sebe. Dogovori oko konja, opreme i takse bili su relativno brzo obavljeni iz jednostavnog razloga jer čovjek dosta dobro govori engleski. Odredio nam je i časnika za vezu, izvjesnog Ahmeta. Sve štima, čovjek je izrazito drag, uslužan i vidi se da kontrolira situaciju, samo je velik problem što osim tursko-kurdskog ne zna ni jednu riječ nijednog drugog jezika.
Pa čak ni hrvatskog. No, uvijek se na putovanjima držim pravila da će vas svatko tko to želi razumjeti. Doduše, naša je komunikacija bila mješavina mnogih jezika, pantomime, tapšanja i sličnih pomagala. Sve vrijeme uspona lijepo smo se sporazumijevali na opisane načine, ali vjerojatno i zbog blizine Irana, a poznato je da su Hrvati iranskog podrijetla. U takvim prilikama neminovno rekapitulirate i sve što ste organizacijski poduzeli i pitate se što je najkompliciranije u organizaciji neke ekspedicije ili dalekog putovanja. Poslužit ću se razmišljanjima poznatih psihologa i potpuno se složiti s njima da dugi boravci izvan kuće ili vašeg uhodanog miljea najbolje govore o vašim karakterima. Spavanje na različitim mjestima i u različitim uvjetima, neredovita prehrana, asocijalnost koju vješto prikrivate iza odijela i kravate u osamsatnom radnom vremenu vrlo brzo padaju u vodu kada se susretnete s nečim što je potpuno različito od nabrojenog.
Žena prva na vrhu
Teški uvjeti života u takvim situacijama vrlo brzo razotkrivaju vašu glumu u \"civilnom\" životu i pokazuju vaš stvarni karakter. Dobar ili loš. Neki su me ljudi na tim putovanjima izuzetno ugodno iznenadili svojom požrtvovnošću, drugarstvom isto kao što su me neki veliki \"frajeri\" i mangupi razočarali svojom malodušnošću i kukavičlukom. Ovo naše putovanje promatrajte samo s aspekta putovanja šestero ljudi u kombiju, dan i noć. Ljudi, naravno, katkad pucaju po šavovima i zato mi se u dosadašnjih 30-ak takvih putovanja na svim svjetskim kontinentima nikada nije dogodilo da na sljedeću ekspediciju putujem u istom sastavu. I tako, nakon svega toga, evo me ovdje na okrutnom i mitskom Araratu, dok \"odvaljujem\" posljednje metre prema vrhu. Ekipa je brojila pet muških članova, a jedina članica je Gordana Škrtić. Prema Araratu krenuli smo 21. srpnja. Nakon višesatnog pješačenja sa 2200 metara postavili smo logor na 3200 metara. Idućeg dana postavljamo logor na 4200 metara odakle planiramo u ponoć jurišni dio uspona. Ekipu nastojim polaganim hodom čim bolje aklimatizirati i pripremiti za uspon. Uglavnom ide dobro i nakon kišovite noći, u ponoć, sa 22. na 23. srpnja, počinjemo završni uspon. Pokušavam koliko god to mogu držati ekipu na okupu, no razlika u kondiciji između pojedinaca golema je. Zbog pothlađivanja onih bržih koji su morali čekati sporije uspon na vrh mogao je postati upitan. Na kraju teška odluka; razdvajamo se i idemo kako tko može. Na visini od 4900 m dolazimo do zaleđene padine i tu navlačimo dereze. Nakon 6,5 sati penjanja od posljednjeg logora prvih troje članova stiže na vrh. Prva je na vrh stupila naša Goga, potom ja, a zatim i Ivan Grčić. S ostatkom ekipe sreli smo se nakon sat i pol, koliko je iznosio njihov zaostatak za Gogom, dok je jedan član odustao zbog hladnoće 50-ak metara od vrha. Kratak boravak na \"krovu\" uz jake nalete vjetra završavamo obveznim fotografiranjem. Slijedio je spust na 4200 m, pospremanje i trkom u dolinu. Uspon za koji nam je trebalo tri dana u spustu obavili smo za jedan dan. Pitam se je li u hrvatskom planinarstvu i ekspedicionizmu nastupila ženska dominacija. Jednostavno ću to objasniti. Jedina smo zemlja na svijetu koja ima više ženskih nego muških osvajača Mt. Everesta. Omjer je 4:1. Našu karlovačku statistiku pak možemo promatrati ovako: ukupno šest članova, od čega jedna žena. Pet se popelo na vrh i od toga četiri muška. Statistički to izgleda ovako: na vrh se popelo 80% muške i 100% žena naše ekspedicije. Povratak u Hrvatsku također je bio zanimljiv jer smo posjetili mnoga znamenita povijesna mjesta. Tako smo posjetili Cappadociju, Pomukkale, Troju, Galipolje i Titovu Kuću cvijeća. No, o svemu tome drugom prilikom.
>>Ekipa evangelista iz Hong Konga tvrdi da je pronašla Noinu arku
