Dragi moji čitatelji, nisu svi proveli posljednji mjesec u godini onako kako su to željeli.
Nekima su brige pomutile veselje. Mnogi su roditelji posljednjih 25 pa i 30 godina radili kako bi se njihova djeca mogla školovati. Nosila ih je ideja da će djeca završiti školu i imati svoj kruh. Ulagali su u svoju djecu i emocionalno i materijalno. Neki su roditelji u tome uspjeli, djeca su im se nakon školovanja zaposlila i osamostalila. Mnogi se, nažalost, tome još samo nadaju.
Cijelog života, dok su djeca odrastala, oni su im govorili: „Samo ti uči, tvoje je da učiš, a sve ostale brige prepusti svojim roditeljima!“ I djeca su ih poslušala. Neka su učila bolje i brže, neka su otegnula s učenjem i studiranjem, a kada su diplomirala – nigdje posla u struci! Ljudi u najboljim godinama prijavljuju se jednom mjesečno na Zavod za zapošljavanje i – čekaju.
Roditelji su ih lijepo odgojili: pristojni su i dragi; nisu nametljivi; ne guraju se nigdje; čekaju. Iz dana u dan polako gube samopouzdanje. Od čega žive? Njihovi roditelji, iako su mnogi u mirovini ili u godinama kada bi već trebali biti u mirovini, i dalje rade za njih u svojoj struci ili se prihvaćaju bilo kakvog posla, beru masline, proizvode koju litru ulja, uzgajaju povrće u vrtu ako ga imaju, pomažu susjedima za malu naknadu, skupljaju boce, peru stubišta, peglaju... Takvim se poslovima nitko nije obogatio, ali na taj se način nekako može preživjeti uz mirovinu koja je i sami znate kolika.
A njihova djeca doma leže, igraju videoigre na računalu, ispijaju kave s prijateljima koji su isto tako nezaposleni i čekaju posao u struci. Mnogi su završili fakultete za koje su im i profesori i prijatelji, kada su se upisivali, govorili da će se nakon što diplomiraju teško zaposliti. Oni nisu vjerovali, neki su se nadali kako će se stvari promijeniti, da će uskoro trebati baš onoliko diplomiranih stručnjaka koliko ih u tom trenutku završi školovanje. Roditelji su ih sve vrijeme podržavali, svjesni toga da su fakulteti danas jako teški, pa su godinama bili i ostali strpljivi.
Sigurno ste imali priliku na televiziji vidjeti nekoga tko se prijavio za kviz pa je onako, tobože usput, rekao da traži posao u struci. Naravno da bi bilo divno kada bi im se želja ostvarila, ali dok čekaju da se to dogodi, zar ne bi bilo bolje da pomognu svojim starim roditeljima u bilo kakvom poslu? Budući da njihovi roditelji, stari, umorni ili bolesni, rade fizičke poslove, zar i mladi to ne bi mogli?
Čovjek koji sam zarađuje svoj kruh u bilo kojem poštenom poslu čini puno više za svoje zdravlje od onoga koji čeka. Možda su ih roditelji uspavali onim “samo ti uči”, ali vrijeme je da se probude jer više nisu djeca. Svatko nešto zna raditi ili barem može naučiti neki posao i izvan struke. Bolje je tražiti bilo kakav posao, hobi pretvoriti u posao, volontirati... nego čekati.
Njihovi su roditelji zaslužili da im potomci olakšaju brige. Svi će tada biti manje nezadovoljni. To meni izgleda psihologično, a vama?
>>Zlostavljač je često manipulator – laže i gleda nas u oči
>>Sliče ljudima, ali to nisu. Oni umjesto srca imaju rupe
Točno,prof. Vranić! Mislim da je Freud to ovako kazao:Voljeti i raditi srodne su sposobnosti koje su znak pune zrelosti.