Prije nekih godinu dana ručao sam na jednom neobičnom mjestu u centru Zagreba, a ekipu za stolom netko bi zlobno mogao nazvati i jugonostalgičarima. Naime, u društvu je bila makedonska dizajnerica svjetskog glasa Marija Miloševska, zatim slovenski redatelj Dušan Moravec, glazbeni kritičar Hrvoje Horvat (i ime i prezime mu dovoljno govore o zemlji porijekla), tu je bio filmski producent, Bosanac Marijo Vukadin, i ja, Hercegovac.
Našli smo se u Papici, restoranu na Britancu koji se nalazi na prvom katu stambene zgrade. Baš je na uglu, u Nazorovoj 2, pa s prozora puca dobar pogled na živahan trg.
Restoran je neobičan po tome što je smješten u stanu. U blagovaonici je nekoliko stolova, klavir, starinska vitrina s brojnim domaćim rakijama i vinima, čašama svih oblika, tanjurima, na podu je CD-player s kojeg tiho svira Bruce Springsteen, a među nogama vam se petljaju radosni psić Roki i namrgođena mačka Mika. Dva sasvim različita životinjska karaktera. Ne trebam ni napominjati da smo svi mi za stolom bili veseli poput Rokija :) Uz veću blagovaonicu je i jedna manja sobica, baš za prosječnu obitelj, s velikim televizorom gdje se za nedjeljnog ručka može pogledati Manchester United ili Nedjeljom u 2.
Ambijent kao u vlastitom toplom domu, ali ipak s jednom razlikom – na izlazu morate platiti. Taman pomislite da vam je mama poslužila domaći ručak i sad ste, onako siti, krenuli u život, a onda vas dočeka račun. Doduše, ne prevelik, tek toliko da znate da ste ipak bili u restoranu.
No vratimo se našem ručku. Nakon tog višesatnog “ex-yu druženja” u Papici nas smo petero zaključili da nas, osim filma i glazbe, povezuje i ljubav prema dobroj hrani. Kad je hrana u pitanju, jednako je vole “tovariši” i sa sjevera i s juga.
Ja sam se zadnji bio pridružio tom stolu na kojemu je bila golema daska pretrpana domaćim čvarcima, slaninom, kobasicama, sirevima i mladim lukom. Sa strane, u zdjelici, bila je nekakva pašteta koju do tada nitko nije dirnuo. Primaknuo sam je k sebi i komadićem kruha zagrabio baš pošteno (kao kuglu sladoleda) i u trenu se oduševio. Pitao sam ostale za stolom što je to, a oni su uzvratili: “Nekakva pašteta.” “Vidim da je pašteta, kvragu...”
Gazdarica Željka me je čula pa je svratila iz kuhinje i sve objasnila. “Ovo je domaća pašteta od pilećih jetrica i to je obavezno predjelo svakom mom jelu.” “A bi li mi otkrila tajnu da ne moram svaki put dolaziti kod tebe kad je se zaželim?” Malo se nećkala pa ipak popustila.
“Samo da znaš da paštetu pravim sama svaka tri dana jer joj je toliki rok trajanja. Ali nikad ne izdrži ni ta tri dana, uvijek se pojede prije”, rekla je ponosno. “Dakle, jetrica skuham u mlijeku, ali samo dok provrije. Onda ih prodinstam na poriluku i redom dodajem konjak, worcester umak, tabasco, ulje od tartufa, maslac i slatko vrhnje. Izblendam, a onda još nekoliko puta izmiksam tako da dobije rahlost i cijelu noć hladim. I, naravno, ovo što te pali po jeziku to su peperoncini koje naribam prije nego što ti paštetu donesem na stol. Da možeš više popiti”, lukavo mi je namignula Željka.
Doista, i ne sjećam se koliko smo vina popili taj dan jer se glavno jelo, gulaš od boškarina, u tom trenutku još uvijek kuhao.
>>Novinarska kuhinja: Žuti krumpirići s crnim pjegama
>>Novinarska kuhinja: Pašteta od patlidžana tako miriše da bi i goli kuhar promijenio mišljenje
