Riječ je o današnjoj zagrebačkoj priči, donjogradskoj, iz Gundulićeve ulice: u jednoj zgradi živi troje vrlo različitih ljudi koji se međusobno pretjerano ne vole i koje okolnosti natjeraju da su ovisni jedni o drugima. Međuovisnost mijenja te ljude i njihove odnose – govori redatelj Rajko Grlić, koji danas, prema scenariju koju je napisao s Antom Tomićem, počinje snimanje svog novog filma “Ustav Republike Hrvatske”, u produkciji zagrebačkog Interfilma.
Mali film
– To je mali film, komorna priča s četvero-petero ljudi u cijelom filmu. Priča o ljudskim odnosima i nesnošljivosti koja polako, kad ljudi upoznaju jedni druge, ipak nestaje. Mi vrlo olako nekoga mrzimo ili preziremo ili odbacujemo, a kad nekoga malo bolje upoznamo, onda više nemamo taj apriorni, klišejizirani pristup prema čovjeku. Kako se ovdje radi o ljudima različitih nacija, vjera, spolova, međuspolova, a ti se ljudi upravo zbog te različitosti ne podnose, priča je o tome što se takvim ljudima događa u ozračju koje stimulira nesnošljivost. Za svaki film kažem da je mali – producenti kažu da uvijek krećem s pričom kao da imam mali projekt – pa onda ne ispadne uvijek tako. Ali ovo doista jest relativno mali projekt. Osim toga, ovo je već moj treći zadnji film koji radim, tako da će njime trilogija mojih “zadnjih” filmova biti završena –objašnjava Grlić.
Je li Ustav Republike Hrvatske iz naziva neka metafora za opće stanje u društvu ili će on utjecati na njihove odnose?
To je konkretni ustav, policajac iz priče, kao i svi državni službenici, mora položiti ispit iz Ustava RH, a drugi mu lik u tome pomaže.
Kad čujemo ime Ante Tomića i takav naziv, pomislimo da je komedija...
To je komedija koliko je naša stvarnost komedija. Neki je karakteriziraju kao tragediju, neki kao komediju, to je film o tome koliko se politička stvarnost, koja se tako lako zloupotrebljava, gdje se tako lako koriste velike riječi i tako lako reinterpretira povijest, oslikava na život normalnih malih ljudi.
Je li neki konkretni događaj ili situacija iz naše stvarnosti bila inicijalna iskra za film?
Da, ima takvih elemenata. Ante Tomić je vidio jednog čovjeka koji se presvlači u ženu i takav po noći hoda ulicom, ja sam vidio klupu na Gornjem gradu na kojoj se, kako su mi objasnili, ubilo petero ljudi u godinu dana. Od ta dva mala detalja počeli smo graditi priču po nekim stvarnim ljudima i stvarnim događajima.
Tko su glavni glumci?
Dugo mi je trebalo za izbor glavnoga glumca. Puno sam glumaca mučio i ovom se prilikom ispričavam što sam više od godinu dana radio castinge. Meni je casting jedna od najvažnijih stepenica u toj priči. Kad se jednom odlučiš za lica koja nose priču, odredili ste priču, njezinu dušu, emociju, domet do kojeg ona može ići. Glavno lice gimnazijskog profesora igra beogradski glumac Nebojša Glogovac, bolničku sestru, koja živi u istoj zgradi, igra Ksenija Marinković, a policajca, njezina muža, Dejan Aćimović. Profesorova oca koji je nemoćan i ima gotovo devedeset godina i umire igra Božidar Smiljanić.
Što se dogodilo s komedijom, planiranom ekranizacijom Tomićeva romana “Čudo u Poskokovoj Dragi” koja je trebala biti vaš sljedeći, vjerojatno vrlo gledani film?
Gdjegod je bio taj scenarij, svi su tvrdili da je to fantastično komercijalno, ali za komedije na hrvatskom jeziku vrlo se teško dobiva novac izvan granica. Bilo je savjeta da priču prebacimo budući da je odnos moguće prenijeti u druge sredine, od Amerike, Apalačkog gorja itd., ali nismo vidjeli razlog da bismo to prevodili. Došli smo do polovice sredstava, HRT je odbio projekt premda su izjavili da je to najbolji tekst koji su dobili te godine, odnosno ponudili su neki smiješan iznos od kojega se ne može snimiti ni pola epizode, a kamoli jedna, tako da smo stali. To bi bila idealna mini serija od pet-šest epizoda. Možda je jednom negdje napravimo.
Slatko snimanje
Kako je krenula ta priča da je svaki vaš film zadnji, pa smo sad već došli i do trećeg zadnjeg?
Zezaju me da za svaki film kažem da je zadnji, ali u šezdeset devetoj sam godini i mislim da valja zatvarati poglavlje. Možda još „Poskoka“ snimimo, ali... ja to uvijek govorim u fazi pripremanja filma, ali kad počne snimanje, onda se meni to osladi. Volim snimati filmove, na snimanju se najbolje osjećam jer sam u svom prirodnom elementu i okruženju kad imam kameru, kad su tu ljudi, kad mogu stvarati.
Kad možemo očekivati premijeru „Ustava RH“?
Mislim da je realno u travnju ili svibnju. Čim ga napravimo, odmah idemo van, nećemo čekati festivale jer mislim da se filmovi prije svega rade za kina. Ne mogu se tužiti na festivale jer sam ih imao dovoljno, ali film se radi za kina. Tri godine provedete slažući nešto i rado biste da to s nekime podijelite. Iz stare sam škole filmaša koja još voli da im netko gleda filmove. Čini mi se da je svrha naše igre da probam nešto ispričati, a netko to pokuša gledati.
Neka Grlići, Tomići i ostali što prije završe svoje "trilogije" jer dolaze vremena kad će novac iz proračuna ići u korisnije svrhe a ne na ruganje rodu i narodu. Dolaze vremena kad danske filmadžije neće širiti velikosrpsku propagandu na računn državnog proračuna. Dolaze vremena u kojima će se snimati filmovi o Vukovaru, Škabrnji i hrvatskim stradanjima. Dolaze vremena kad će ministarstva i filmske kamere u svoje ruke uzeti generacije mladih koji imaju Domovinu a ne oni koji su izgubili kraljevinu i dvije Jugoslavije. Dolaze vremena kad će sve biti drugačije.