Četrdesetčetverogodišnji Warren Ellis uspio je u nečemu u čemu je uspio malo koji violinist – preživjeti u svijetu rocka. Otkako je 1995. pozvan da svira u grupi Bad Seeds, postao je stalni suradnik Nicka Cavea, bilo da je riječ o njihovu partnerstvu na filmskoj glazbi (dosad je najpoznatiji slučaj film “Cesta”), bilo da dijele njihov zajednički bend Grinderman, koji sljedeći tjedan nastupa na T-Mobile INmusic festivalu na zagrebačkom Jarunu.
Za nekoliko dana svirate u Zagrebu. U kojoj je fazi sada grupa Grinderman? Radite li već na novim pjesmama ili još uvijek promovirate posljednji album?
– Nemamo nove pjesme. Izvodimo pjesme s naša dva albuma, ne sviramo ništa od Bad Seedsa, ali mogu vam reći da su to najzahtjevniji koncerti koje sam ikada održavao.
Koja je razlika svirati s Nickom Caveom u Bad Seedsima i Grindermanima? Je li u Grindermanima opušteniji jer je “jedan od jednakih”?
– Na sceni je isti jer je uvijek takav u svemu što radi, predaje se potpuno. Najveća je razlika u tome što kod Bad Seedsa uvijek ima tu obvezu da dolazi s novim pjesmama, dok se u Grindermanima svi okupljamo i pokušavamo zajednički raditi. To je velika razlika, koja s njega skida određenu odgovornost i pritisak, i siguran sam da bi za njega i njegovo stvaralaštvo bilo i te kako zdravo da u tom trenutku krenemo s bendom.
Kako nastaju pjesme u Grindermanima, netko donese ideje pa ih razrađujete ili spontano stvarate zajednički?
– Sjednemo, sviramo četiri-pet dana i snimamo sve: od stvari koje djeluju nadahnuto do potpunih besmislica. Onda tražimo dijelove koji nam djeluju zanimljivo ili ono što nikada prije nismo radili. To je daleko više proces u kojem tragamo za idejama nego za akordima i melodijama. Prvo tražimo ideje, a onda kako ćemo ih svirati. U mom slučaju uglavnom sve počinje nekim loopovima ili atmosferskim zvukovima koje priredim kod kuće, Nick napravi nešto pa dođe s jednim ili dva stiha koje onda ugrađujemo u taj vrlo agresivan teritorij. Ha, ha... Ima nešto vrlo uzbudljivo u tome kada radite album brzo i improvizirajući. Vrlo je oslobađajuće kad ne morate toliko promišljati. Mislim da je rad na oba Grindermanova albuma bio nezaboravan dio moje sviračke karijere.
Odakle taj naglašeni elektrificirajući, glasni, gotovo histerični zvuk? Je li svjesno građen kao identitet benda ili je došao spontano?
– Na prvom albumu nismo znali kako bismo zvučali i on je nastao kao eksplozija iz toga oduševljenja slobodom stvaranja, dok smo na drugom već mnogo svjesnije pristupali tom zvuku. Radeći prvi album, nismo još znali hoćemo li učiniti nešto i, kada je izašao, i dobro prošao, dao nam je na neki način identitet koji nismo imali kada smo radili prvi album.
Radite li glazbu za neki novi film s Nickom ili samostalno?
– Upravo radimo na filmu o kojem još ne mogu govoriti. Prije toga radili smo glazbu za meksički film “Days Of Grace”, koji je prikazan u Cannesu, a radili smo i za novi film Johna Hillcoata “The Wettest County in the World”, za koji je Nick pisao scenarij zasnovan na knjizi o vremenu prohibicije.
