Dolazak benda The Smile u zagrebačku Halu 16. svibnja vjerojatno je razvuklo širok osmijeh na licima poklonika Radioheada, a ima ih više nego dovoljno da napune prostor koji prima oko 3000 ljudi. Pitanje je uopće hoće li nakon početka prodaje ulaznica u petak ujutro išta ostati na blagajnama, jer Radiohead je preveliko ime da se domaća publika fanatično ne odazove mogućnosti da vidi dvojicu “glavnih” iz grupe, Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda, s bubnjarom Tomom Skinnerom iz grupe Sons Of Kemet koji im se pridružio ovom prilikom.
Iako su održali nekoliko uvodnih nastupa u Londonu, od kojih je prvi prenošen streamingom, zagrebački koncert prvi je u sklopu njihove tromjesečne turneje, pa je ovo lijepa prilika da se premijerno pogleda dvojicu posebnih umjetnika, ako ne i osobenjaka. Imao sam prilike gledati koncerte Radioheada tri puta, a dvaput i Thoma Yorkea, dok je nastupao sa supergrupom Atoms For Peace u kojoj mu se pridružio Flea iz Red Hot Chili Peppers, te 2019. na zadnjoj turneji kad je promovirao samostalni album “Anima”. I s Radioheadom i na samostalnim projektima teško se moglo naći ikakvih zamjerki, jer riječ je o ozbiljnim autorima koji pripadaju gornjem domu suvremene rock-glazbe, a njihova ukazanja uživo u bilo kojoj formaciji bila su svirački fascinantna, izvedbeno sjajna i inovativna, a euforija publike očekivana.
Krajem prošle godine pojavio se i box set “Kid A Mnesia” posvećen albumima Radioheada “Kid A” i “Amnesiac”, koji su početkom dvijetisućitih naslijedili megauspješan “OK Computer” i odveli grupu beskompromisnim novim smjerom. I mada bi bilo poslovno logičnije očekivati da se s Radioheadom posvete tom razdoblju “sviranja prošlosti” - poput mnogih rock-imena koja su zadnjih godina išla na nove turneje starih albuma - Yorke i Greenwood odlučili su da u “fušu”, pod imenom The Smile, predstave nove pjesme i opet potvrde da se od njih može očekivati svašta, ali ponajmanje ziheraško maltretiranje stare slave.
Stoga je jedina nedoumica samo odgovor na pitanje zašto su se nazvali The Smile, kad se Thom Yorke već više od dvadeset godina nije nasmijao u javnosti, koji puta i pretenciozno slijedeći taktiku “ozbiljnog” umjetnika? Kako bilo, pred objavljivanje albuma koji su The Smile prvi put javno odsvirali u Londonu, očito je da je pandemijska stvarnost proizvela još jedan projekt koji se inače možda i ne bi dogodio, a vodeći dvojac Radioheada potakla da na neki način spoje samostalne karijere i sklonost drugačijim putevima od onih na koncertima te grupe pred nekoliko desetaka tisuća ljudi.
No i samostalna karijera Greenwooda kao autora glazbe za filmove – zadnje je radio glazbu za sjajan australski film “The Power of the Dog” redateljice Jane Campion – i Thoma Yorkea odavno su pokazale da obojica žele mnogo toga pokazati. Tijekom zadnje stanke u radu Radioheada, koju je nakon toga produljila i situacija s COVID-19, solo epopeja Thoma Yorkea nakon Atoms For Peace nastavljena je glazbom za film “Suspirium” i solo albumom “Anima”. Turneja “Tomorrow’s Modern Boxes” bila je još radikalnija od prethodnih, a taj tip toplo-hladnih izmjena, od klavirskih balada s glasom za “žile rezati” i elegičnih ambijenata do eruptivne ritmičke hipnotičnosti, još je i proširen u novim pjesmama grupe The Smile, barem kako smo ih čuli na londonskoj premijeri.
Iako stalno ima bas ili gitaru oko vrata, Yorke bi mogao održavati i plesni tečaj, što se vidjelo i u sjajnom koreografiranom plesu u 15-minutnom videospotu “Anima”, koji je režirao slavni Paul Thomas Anderson. Ukratko, svi koji misle da Thom Yorke stvara samo “glazbu za mozak”, mogli su se i u londonskom klubu Magazine nekoliko puta razuvjeriti i shvatiti da je to, pored intelektualnih konstrukcija, itekako i “glazba do jaja”.
Dapače, ono što je Yorke na zadnjoj solo-turneji pokazao u društvu s producentom Nigelom Godrichem, kad su ih bila samo dvojica na pozornici, još je prošireno s The Smile čija sviračka trojka, uz neke snimljene podloge, prolazi još širim teritorijem. Tko želi, može pogledati snimku streaminga i provjeriti kako funkcioniraju izmjene gitara, basova i klavijatura među Yorkeom i Greenwoodom i čuti pjesme koje prolaze terenom od elegičnih ambijenata, ritmične funkoidnosti s repetitivnim Greenwoodovim rifovima, akustičnih lirskih trenutaka, do jezgrovitih i izravnih rock-pjesama i pop-melodičnosti kakvu od Radioheada nismo dugo čuli.
Moglo bi se očekivati da će na predstojećim koncertima pred više publike morati dodati još materijala da dosegnu uobičajeniju satnicu koncerata – u Londonu su odsvirali i obradu “It’s Different For Girls” Joea Jacksona – pa ostaje pitanje koje će još pjesme odabrati i izvoditi na skoroj turneji.
