U zagrebačkom kinu Europa u četvrtak je svečano otvoren četvrti Tjedan izraelskog filma koji će trajati do 20. studenog. Za otvaranje revije odabran je film “Moja Australija” o dječaku koji sa starijim bratom uđe u antisemitsku bandu ne znajući da je i sam podrijetlom Židov. Nakon njega slijedi još sedam igranih i šest dokumentarnih filmova, među kojima se posebno ističe višestruko nagrađivani dokumentarni film “Stan” uglednog redatelja Arnona Goldfingera.
Ulazak u zabranjeno
– Lako je pogoditi da je tijekom snimanja ovakvog filma, kada snimate sebe i svoju obitelj, bilo vrlo komplicirano i stresno – kaže Goldfinger čiji se “Stan” u kinu Europa prikazuje u nedjelju popodne.
Iako film govori o tome kako Goldfinegrova obitelj prazni stan netom preminule bake i otkriva raznorazne predmete i detalje iz njezina života, prvi je dojam da je obitelj prilično ”opuštena” u pogledu odlaska bake, emigrantice iz nacističke Njemačke.
– Ne smijemo zaboraviti da je moja baka umrla kada je imala 98 godina – kaže Goldfinger te nastavlja: "Stalno smo mislili da se njoj to nikada neće dogoditi, ali ipak jest. Mogu reći da, iako je normalno biti tužan i da nam netko nedostaje, smatram da je umrla u visokoj dobi i da je to bila dobra dob. Kada sam ušao u stan prvi put nakon njene smrti, više nego išta drugo osjećao sam da ulazim na zabranjeno mjesto, gotovo kao da činim grijeh. Puno sam puta posjećivao taj stan od svojega djetinjstva, ali nikada nisam bio u njemu kada bake nije bilo i nikada nisam otvorio nijedan ormar, ladicu ili kuvertu."
Slučajni pronalazak nacističkih propagandnih novina u bakinu stanu poveo je autora u istraživanje odnosa koje su baka i njezin muž imali s prijateljima iz Njemačke, obitelji Mildenstein kojoj se pripisuje dosta značajna uloga u nacističkom proganjanju Židova.
Govoriti o prošlosti
– Kad sam napravio film, pomislio sam da je moja obitelj jedina koja „ne govori o prošlosti“ – kaže Goldfinger. – No ostao sam zapanjen kada sam otkrio koliko je to uobičajeno i u drugim obiteljima. Iznenadio me broj obitelji koje su dijelile isti „zavjet šutnje“ i osjećaj nepovezanosti s vlastitom prošlošću. Mnogi su gledatelji nakon gledanja filma bili prepuni pitanja za svoje roditelje koja se nisu usudili prije postaviti. Istovremeno su ostali napustili kino s osjećajem da nisu prenijeli dovoljno sljedećoj generaciji. Film je potaknuo međugeneracijske razgovore, često o temama koje su prije bile zabranjene. Vjerujem da će publika u Zagrebu reagirati slično. Jako bih se veselio kada bi moj film dotaknuo ljude i potaknuo ih da razumiju obiteljske korijene. Koliko ljudi zna što je njihov djed radio? Za čime je baka čeznula? Koje su tajne skrivali? Koliko je značenje svega toga u njihovim životima i životima njihovih obitelji?
Pa to je u redu. Ono što je nekada bila Hitlerova Njemačka, to je danas Izrael. Ista filozofija, isti odnos prema onima koji nisu kao oni. Iste genocidne i osvajačke metode. Ako se varam, prosvijetlite me.