Snježana Banović posljednjih je godina kazališnu režiju zamijenila pisanjem o kazalištu. U četvrtak će u Novinarskom domu u Zagrebu predstaviti knjigu “Kazalište za narod – HNK u Zagrebu 1945. – 1955.”, koju joj je objavila Fraktura.
Nakon što se obradili povijest zagrebačkog HNK u doba NDH, sada je izašla knjiga o HNK u prvih deset godina komunističke vlasti. Pa tko je bio naklonjeniji HNK? Pavelić ili Tito?
Zagrebačko je kazalište za Pavelića bio tek puki instrument za dokazivanje nadmoći hrvatskoga duha i za čišćenje društva od nepoćudnih tako da se kod njega ne može govoriti o naklonosti – ni jednu predstavu u četiri posjeta kazalištu nije odgledao u cijelosti, ali je sve oko njegova ulaska „u hram“ bila neukusna politička parada. Tito je volio kazalište iako ga nije naročito razumio, a posebno je volio operu, koju je više puta gledao u HNK, najradije “Aidu” i “Carmen”. Bio je često nazočan i na svečanim premijerama drugih jugoslavenskih kazališta, naročito beogradskog JDP-a, koje je osnovao i zvao svojim čedom. Manje mu se sviđalo beogradsko Narodno pozorište jer da nije imao dovoljno mjesta da ispruži noge, no, aplaudirao je često Krleži na njegovim premijerama. Ljubav između Tita i njegova čeda pukla je 1969. kada JDP postavlja dramu “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića o stradanju boksača zvanog Ljuba Vrapče na Golom otoku. U roku od samo 20 dana politička tikva puca do državnog vrha, a Tito u govoru s balkona Gradske kuće u Zrenjaninu pred tisućama okupljenih ljutit spominje „tamo neke kazališne tikvice koje ne cvatu i koje su klip u točkovima revolucije“.
Zna se da je dio umjetnika iz HNK u ustaško vrijeme pobjegao partizanima. Jesu li se svetili kolegama koji nisu htjeli s njima u ‘šumu’ nakon što su ustaše s Nijemcima pobjegli iz Zagreba?
Osveta u Zagrebu nije bila ni blizu tako drastična kao u Beogradu, gdje su neki glumci i strijeljani nakon oslobođenja u jesen 1944. U Zagrebu su kazne bile blaže, ponajprije zato što su i neki partizani prije odlaska „u šumu“ nastupali za Pavelića i gostovali po Reichu. Sve je prošlo tek s višemjesečnim kaznama zabrane nastupa, pokojim otkazom i šikaniranjem pojedinaca te premještanjem nepoćudnih u pokrajinska kazališta, ali samo u prvo vrijeme, kada HNK iz sjene vode nestručni partijski komesari. Ubrzo se, na radost publike, ali i politike na čelu s Bakarićem, dvije struje mire i pod vodstvom intendanta Tijardovića ujedinjuju u jedinstveni ansambl znatne umjetničke težine. Matačić je bio iznimka, no smrtna mu je kazna preinačena u robiju s koje je uskoro pušten i poslan u Skoplje, da pokrene makedonsku Operu.
U knjizi se bavite i odnosom zagrebačkog HNK i beogradskih kazališta? I je li taj odnos bio odnos provincije s metropolom?
Odnos dvaju kulturnih središta nije bio ni blizu takvoga, naime međusobne razmjene između zagrebačkog i beogradskih kazališta predstavljale su za umjetnike s obje strane, ali i publiku i kritiku, omiljene umjetničke utakmice, a bile su ujedno središnja misija provođenja krovne ideje bratstva i jedinstva. Redovite razmjene – i dramske i glazbene – predstavljale su najuspješnije sredstvo u iznimno važnoj politici objedinjavanja jugoslavenskoga kulturnog prostora. Najkraće je to opisala velika Mira Stupica u prigodi jednoga od niza gostovanja: „Te večeri u Zagrebu je malo tko spavao. Mnogo nas je svijeta posle predstave sačekalo, htjeli su da nam izraze ljubav, zahvalnost, uzbuđenje.“ Slično se zbivalo i u Beogradu.
HNK su u poslijeratno vrijeme kao intendanti vodili intelektualci ranga Tijardovića i Matkovića. Kako danas stojimo s kadroviranjem aktualnih vlasti prema HNK?
O tome su se tada nešto pitali i autoriteti poput Krleže, Gavelle i Marinkovića, a vlast, kao što je to danas slučaj, nije pri svom probiru niti pomišljala zanemarivati, tj. mijenjati zakone, zaobilaziti stručnost i ponajviše od svega – pozitivna dostignuća bogate tradicije. Naime, „prije mene ništa, nakon mene – potop”, krilatica je sve troje intendanata imenovanih od 2001. do danas, a zajednička im je usto kontinuirana samopromocija bez ijedne stranice ozbiljne evaluacije njihova rada. Tako se, umjesto vizija za promjene i repertoara u skladu s više nego jasnom misijom središnjega kazališta, nude napuhani kič-projekti koji će nas navodno „napokon odvesti“ u Europu. Sjetimo se samo katastrofalne kvaziopere “Mimi” ili slučaja s najavom dolaska Tilde Swinton, koja valjda nikada nije ni saznala da je, u skladu s bombastičnim najavama tipa „pravimo zaokret od tradicionalističkog i staromodnog u suvremeno i provokativno“, u prosincu 2016. u Zagrebu trebala otpjevati opernu (!!!) ulogu Nikole Tesle. Takvih je primjera napretek. Nema ništa tako zastrašujuće kao što je neznanje u akciji, rekao je Goethe, ali bez obzira na katastrofalni prvi mandat, aktualna je intendantica, baš kao i njezina prethodnica, uz nepodijeljenu podršku Kazališnoga vijeća, gradonačelnika i ministrice kulture, dobila na dar još jedan mandat da radi što hoće, već sukladno svojoj listi želja koja se sasvim pogrešno naziva programom. Repertoar je pritom zadnja rupa na svirali te agonične misije, za razliku od središnjega mjesta koje je zauzimao u programima dvojca koji spominjete u pitanju.
I vi ste jedno (kratko) vrijeme bili ravnateljica Drame HNK. Da vam netko ponudi, biste li prihvatili mjesto intendantice matične hrvatske kazališne kuće?
Kao i većina „neposlušnih“ i kratkotrajnih ravnatelja u dugoj povijesti HNK, a takvih je bilo mnogo, odletjela sam zbog neposluha. Na zadnje mi je pitanje lako odgovoriti: sve dok se intendante bira u skladu s dogovorom onih koji pojma nemaju što je prije bio HNK, u što se pretvorio i u kojem smjeru mora ići; sve dok ih se imenuje prema smiješnim natječajima u kojima su programi nevažna formalnost, a osobe kojima se dijele mandati jedine važne – ništa od takve ponude, pa o njoj i ne razmišljam. Naime, kako me ne zanima „osmišljavati“ repertoar koji se najbolje može opisati sjajnom Matkovićevom rečenicom kao „trala-lala, žalosna, antipatično-limunadasta faktura koja ima zadaću na juriš osvojiti publiku“ ne uklapam se baš ni po čemu u vladajuće (ne)kulturne politike aktualnih osnivača HNK koji će i dalje po sebi samima ocrtavati i profile budućih intendanata.
Svašta.