Najprije je zasvirala tambura samica, a potom i cijeli orkestar. Izvezli su tamburaši fino i nasitno jedan posavski drmeš, a onda i veliko bačko kolo, okićeno svim onim srebrnastim resicama i viticama od nezapisanih nota zbog kojih tamburica na kojoj ih se svira i nosi lijepo ime bisernica.
Tako su tamburaši Lada prije nekoliko dana svirali u jednoj velikoj zagrebačkoj dvorani u kojoj je skoro čitavo stoljeće bio strogo zabranjen svaki zvuk osim listanja knjiga. Samo trutine i tupine među studentima ne bi osjetili baš ništa dok bi nekog jesenskog poslijepodneva prvi put ulazili u tu uzvišenu polutamu s mnoštvom otočića toplog žutog svjetla ispod zelenih zaslona otmjenih secesijskih čitaoničkih svjetiljaka. Oni ostali, kojih je ipak, vjerujem, bila većina, još neokrhnutih snova, ambicija, nade i vjere u akademski svijet znanja, proživjeli bi pravu malu osobnu inicijacijsku svečanost u trenutku kada bi prvi put dobili vlastito mjesto za jednim od dugih stolova i potezanjem lančića prvi put upalili svoje vlastito svjetlo u toj veličanstvenoj zgradi na Trgu Marulića Marka.
Ne čini šešir šokca
Nacionalna i sveučilišna knjižnica više nije tamo, ali sve i da jest, ne bi bilo ničeg nepriličnog da su u toj dvorani, koja danas, nakon restauracije, izgleda još i ljepše, zazvečale tambure na takav način i u takvoj prilici kao što je to bilo prošlog utorka.
Ta prelijepa zgrada, s čijeg vijenca stroge sovuljage i dalje bulje prema Botaničkom vrtu preko puta, nije u međuvremenu pretvorena u narodnjački klub, restoran ili kakvo drugo dernečište. Ma koliko god to ne bi bilo čudno. Naprotiv. Tamo je i danas jednako važna, a po prirodi posla još i tiša ustanova, Hrvatski državni arhiv. Doduše, čuje se ponekad da se slavna dvorana iznajmi i u neku ne baš sasvim slavnu svrhu, ali ovaj put ničim nije bilo narušeno dostojanstvo mjesta o kojem se u svakom detalju brinuo arhitekt Rudolf Lubinsky skupa s četom zagrebačkih i bečkih umjetnika-obrtnika. Tambure su svirale profinjeno, a nije se tamburalo u onom smislu te riječi kako su je posljednjih dana svog saborovanja na Markovu trgu vladajućima dobacili HDSSB-ovci. Mene je tada, kao davnog tamburaša, odmah zaboljelo što ti diletanti u šokačkim šeširima i reklama HDZ-ovcima viču “Ne tamburajte!”, pritom pogrdno misleći na nesuvislo lupetanje uvijek jednog te istog. Strašno je to koliko hrvatski političari malo misle, paze i znaju što govore. Jedna od posljednjih saborskih eskapada četvorice Slavonaca u narodnim nošnjama živi je primjer i dokaz da niti šešir niti rekla ne čine Šokca. Jer, odjenuti se tako da bi naglasio svoje lokalno pripadanje i porijeklo, i biti pritom upravo iz kraja, štoviše i iz grada Osijeka, u kojem je još 1847. Pajo Kolarić osnovao prvi tamburaški sekstet i udario temelj svim kasnijim tamburaškim sastavima i orkestrima na prostoru Hrvatske i Balkana, i onda se uhvatiti tamburanja kao uvrede, e za to čovjek stvarno mora biti mamlaz. Takav je, u mojoj mašti, sličan mamlaz malograđanski morao biti i onaj koji je isprazno blebetanje prvi nazvao tamburanjem.
Dakle, u Hrvatskom se državnom arhivu u Zagrebu prošlog utorka, baš kao i dan poslije u Slavonskom Brodu, lijepo sviralo i govorilo, što bi Šokci rekli – divanilo, na promociji kapitalnog izdavačkog pothvata.
Baština na šest kontinenata
Mihael Ferić, kojeg mnogi tamburaši prisno i od milja zovu čika Mija, posvetio je tamburama doslovno cijeli svoj život kao tamburaš, a što je još važnije kao pedagog, voditelj brojnih školskih tamburaških orkestara. Njemu su tambure, baš u duhu Ilirskog i Hrvatskog narodnog preporoda, bile instrument buđenja i čuvanja nacionalnog identiteta, a podjednako i uljuđivanja i oplemenjivanja đačkih duša. Skupljao je čika Mija sve o tamburama koje su Hrvati raznijeli ne na pet, nego, kažu, čak na šest kontinenata, ne dospjevši samo na Antarktiku.
Na petstotinjak stranica, u deset poglavlja velike, s više od 1300 ilustracija raskošno opremljene knjige enciklopedijskog značaja i formata, autor je iznio povijest tambure, od njezinih orijentalnih preteča do autohtonih hrvatskih četrdesetak inačica: samica, bisernica, bračeva, bugarija, čelovića, čela i berdi u četiri različita sustava ugađanja. Rijetko je to bogatstvo raznolikosti, ali još je veće bogatstvo pobrojeno u ljudima koji su tamburašku glazbu u posljednjih 150 godina napravili pravom umjetnošću i koji to i danas čine.
Kultura štiti od gluposti
Vrlo je prikladno ime te knjige “Hrvatski tamburaški brevijar”. Izdalo ju je zagrebačko društvo Šokadija, uredio Martin Vuković, a grafički oblikovao Danijel Popović, tako da u njoj pažnju osobito plijene jedinstvene, Ferićevim marom prikupljene fotografije doslovno tisuća tamburaša iz davnih i današnjih vremena: hrvatskih sokolova, seljaka, cigana i gradskih dama, vatrogasaca i pionira, preko estradnih kicoša do golemog orkestra Šokačke rapsodije koja je već dospjela i do bečkog Konzerthausa.
Najvažnije je ovo: čika Mija – Mihael Ferić i njemu slični, svi do jednog učitelji širom Hrvatske i svijeta kojima baš tamburice služe da djecu nauče što su to glazba, orkestar, sklad i sloga, eto to su čuvari Hrvatske. I to jedni od mnogih, vrijedni, plemeniti i samozatajni ljudi koji, srećom, s ljubavlju rade to što rade i usred ovog ludila ispraznosti od većine trenutnih politika. Jer, kamo sreće da je vrijeđanje tamburaša najveća bruka onih što šokačku nošnju na neusporedivo ružniji način sramote misleći da je valjana vuna otporna i na krv žrtava ratnih zločinaca.
Jedni nam ispisuju infantilne parole od kojih se doista plače, a drugi postaju politički pedofili učlanjivanjem djece u svoju stranku. Treći već dugo nisu pri sebi, a tvrde da su “garancija hrvatstva” i da, jao nama, jedini misle hrvatski. Trebat će puno biračke mudrosti da ih se primjereno kazni, ne uznoseći pritom druge preko mjere.
No, čovjek bude bolji i pametniji čim se podsjeti koliko još uvijek ima vrijednih stvari o kojima se brinu marljivi, nadareni i nesebični ljudi. Pričao sam vam danas o tamburaškom brevijaru čika Mije. Mogao sam vam isto tako preporučiti koncert dvojice orguljaša koji već godinu i pol, pa tako i sutra navečer, u zagrebačkoj bazilici Srca Isusova sviraju Bacha. Srećom, ima još zaista mnogo ljudi koji čuvaju našu ljudskost, a u njoj i Hrvatsku.
