Je li neobično što su dva najoriginalnija hrvatska romana o Domovinskome ratu napisale – žene? I to vrlo mlade; one koje su u doba najvećih stradanja bile – samo djeca!
Nakon Zagrepčanke Maše Kolanović (1979.), koja je u romanu «Sloboština Barbie» tematizirala odrastanje u ratnim godinama u novozagrebačkome naselju, u kojemu su se odjeci ratnih strahota i promjene političke paradigme čuli tek kao zvuci sirena za opću opasnost, drukčije intonirani školski programi i dječjim uhom uhvaćeni izvještaji u medijima, Vukovarka rođenjem Ivana Simić Bodrožić (1982.) u romanu «Hotel Zagorje» (Profil, ur. Drago Glamuzina) duboko je, kao izravna žrtva, u rat involvirana pripovjedačica/protagonistica. Na njezinim se slabim dječjim plećima, prisiljenima na brzo jačanje i ranu zrelost, prelamaju sve traume obitelji čiji je otac nestao na vukovarskom stratištu Ovčari, a majka, kći i sin moraju se potucati po prognaničkim naseljima, nasilno osvojenom zagrebačkom stanu ili zapuštenom provincijskom hotelu (u bivšoj kumrovečkoj političkoj školi!), zaboravljeni od svih, prepušteni svojoj muci, nemoćni pred zidom ravnodušnosti onih što su u ratu bili mnogo bolje sreće... Autorica se već odabirom teme približila opasnu rubu s kojega bi, da nije odličan pisac, lako mogla skliznuti u jeftinu patetiku i plitak sentimentalizam.
No, I. Simić Bodrožić neprijeporan je književni dar. Afirmirana pjesnikinja, i u prvom se proznom djelu pokazala kadrom nadrasti veličinu teme i oblikovati je u književno relevantnu ruhu. Svoj specifičan bildungsroman (koji se ipak pridržava zadanih pravila žanra romana o odrastanju: potraga za identitetom, sazrijevanje osobnosti, prvi ulasci u svijet odraslih ambivalentno sastavljeni od otpora i od prihvaćanja, prve ljubavi, prve odgovornosti...), ona fino plete preciznim, ekonomičnim, a efektnim rečenicama poetske zgusnutosti. U tom nijansiranom, odmjerenom proznom tkanju sjajno se rekonstruiraju epizode jednoga djetinjstva koje je bilo spriječeno da bude obično, tipično. To je odrastanje ispunjeno «samo čekanjem», u kojem se «nije događalo ništa» (čeka se vijest o sudbini oca, čeka se odgovor ministarstava, čeka se rješenje stambenog pitanja, čeka se da majka opet bude vesela, čeka se da napokon dospiju «tamo gdje se živi»), ono se odvija u podjeli «mi» (prognanici) i «oni» (ljudi u svojim kućama), ono spoznaje da je «Zagreb, lijep i potpuno neosjetljiv», ono teče u budnom oprezu, jer «navikli na neprijatelja, stalno smo vrebali znakove»...
Duboko proživljeno iskustvo autorica je uzdigla na univerzalnu razinu, pa se njezina mozaična sjećanja na teško djetinjstvo promeću u snažnu sliku sve složenosti i zamršenosti ljudskih naravi. Služeći se perspektivom infantilnog pripovjedača (kao i M. Kolanović), autorica motri ozbiljan svijet: njezin je pogled i sumoran i humoran istodobno. A rezultat je velika mala knjiga: jaka priča o nama danas i ovdje, proza najviše kategorije!
