Pjesnikinja Marijana Radmilović dobitnica je ovogodišnje Nagrade Dragutin Tadijanović Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nagrađena je, konkretno, za zbirku “Putovanje oko tijela” koja je svjetlo dana ugledala 2019. godine. U suvremenoj hrvatskoj lirici pjesništvo Marijane Radmilović, obrazloženo je, prepoznaje se po trima osobinama, a to su originalan autorski glas, ženska pjesnička tematika i izvanserijska stilska ostvarenja. Sve tri osobine, navedeno je, doživjele su bujnu raznolikost upravo u zbirci “Putovanje oko tijela”, sastavljanoj od trideset sedam duljih tekstova pisanih u narativnom molitvenom tonu. Treća je to njezina zbirka pjesama, a svaka je ovjenčana priznanjima – za debitantski naslov “Portreti nepoznatih žena” 1999. u njezine je ruke otišla Nagrada Ivan i Josip Kozarac. Na prvim Danima Dobriše Cesarića u Požegi, 2003. godine, dobila je nagradu Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu knjigu poezije “Bolest je sve uljepšala”. Ista je zbirka poslije izborila i nagradu Kvirin za mlade pjesnike. Marijana Radmilović rođena je 1971. u Vinkovcima. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Pjesme i priče objavljivala je u Quorumu, Književnoj reviji, Plimi, Zarezu, Temi, Riječima... Živi u Osijeku, a radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru, još od mirne reintegracije.
Pjesnikinja ste srednje generacije, rijetko objavljujete, ali svaka vaša knjiga naiđe na izvrstan odjek, ovjenča se i nagradama. Od naslova “Bolest je sve uljepšala” do upravo nagrađenog “Putovanja oko tijela” prošlo je čak 16 godina. Koji je razlog tolikih stanki?
Rukopis sam završila 2009., neposredno nakon rođenja svog drugog djeteta. Odložila sam ga u jednu od pretrpanih “ladica” i prepustila se bujici majčinstva. Zbirka je otprilike desetak godina putovala do izdavača, očito nisam baš vješta u samopromociji. A između zbirki naprosto se događao život.
Za najnoviju zbirku rekli ste svojedobno kako ste njome pokušali “dati pomalo apokaliptičnu viziju svijeta u nestajanju iz čije klopke tijelo ne može pobjeći”. Koja je, zapravo, metaforika vaše poezije u “Putovanju oko tijela”?
Pjesme su tematski različite, ali dok sam ih pisala, stalno me proganjala slika opustošene, raspucale zemlje, “slika ničega”. U to sam vrijeme čitala romane Cormaca McCarthyja i opčinila me njegova mračna liričnost. Apokaliptična slika svijeta u nestajanju dolazi iz tog nadahnuća, ali i iz moga doživljaja stvarnosti. Vjerujem da je čovjek u kafkijanskoj klopki, nema izlaza, propadanje je jedina izvjesnost, ali grčevito popunjavamo tu prazninu i to se zove život. Naslovna sintagma “Putovanje oko tijela” dolazi iz pjesme “U zdravlju i bolesti”, nadovezuje se na stihove “namatam umor od početka svijeta… umatam se u samu sebe i čvrsto držim svoj kraj”. To je, dakle, to putovanje, umorno tijelo, odnosno život. Kritičari će reći da ste, pjesnički, zaokupljeni fenomenom nemogućnosti komunikacije, raspadnutom slikom svijeta, jezika...
Uz svijest o prolaznosti, propadanju i uz žudnju da se živi i nadvlada ta spoznaja i strah, zaokuplja me i komunikacija, mogućnost, odnosno nemogućnost susreta u našim životima, a osobito me zanima sam jezik, njegova samoživost i moć nad nama. Jezik je za mene i prostor igre, kreativnosti i odmaka od svega, moje najsigurnije utočište.
Rodom ste iz Vinkovaca, studirali ste kroatistiku u Osijeku, gdje danas živite. Taj je geografski potez oduvijek plodno tlo za književnike i pjesnike. U čemu je “tajna”?
Prije nekoliko godina doselila sam u Osijek, grad u koji sam se zaljubila tijekom studiranja. Studirala sam u ratnim i ranim poslijeratnim godinama, ali tada je Osijek još imao dušu i svoje urbano, kulturno lice koje je s ponosom mogao pokazivati svima, danas je to, nažalost, neki drugi grad. Isto mogu reći za Vinkovce, a priču o Vukovaru bolje da ne započinjem. To je grad u kojem radim još od mirne reintegracije, predajem hrvatski jezik i književnost u Ekonomskoj školi. Iz ove sredine dolaze mnoga velika imena; i danas ovdje žive (ili je bolje reći – životare) važni umjetnici, književnici i pjesnici. U ovo globalno vrijeme sveopće povezanosti, histerične komunikacije i virtualne stvarnosti, ne znam koliko nas još određuje sredina. Mogu samo reći kako mene oduvijek nadahnjuje ova nepregledna ravnica koja daje varljiv osjećaj da kad kreneš, možeš nekamo i stići. Ne mogu pobjeći ni od Bosuta, njegove lijenosti i sporosti. Da ne budem nepravedna prema Dravi, i njezin me mulj zatravljuje, a vjerujem i druge pjesnike.
Poznanici će za vas reći i da ste porijeklom iz kruga “vinkovačke punk-garažne scene”. Biste li i vi povukli tu poveznicu?
U Vinkovcima sam provela najljepše mladenačke godine, bile su to čuvene osamdesete, vrijeme bujanja alternativne scene, vrijeme kultnoga Arta, magnetičnih i nadahnjujućih ljudi. Bila sam djevojčica i nemušto sam upijala pozitivne vibracije oko sebe. Ne mogu reći da sam bila dio tog kruga, ali sigurno je da me je privlačila njegova centripetalna sila. Dok slušam Gorana Bareta, obuzeta ljepotom njegovih pjesama, uvijek se čudim kako uspijeva doći do ruba patetike i baš uvijek se zaustaviti na vrijeme. Usudila bih se reći da i ja pišem plešući na toj tankoj žici.
