Mate Matišić ovog se puta vratio "Ljudima od voska" te iz duše u dramski tekst istresao sve frustracije i nevolje koje su mu se dogodile nakon te drame, kada je njegova okrutnost bila tema broj jedan u metropoli. I ovog puta on istražuje tanke granice između stvarnosti i fikcije, onog što se dogodilo i prava autora da na događaj nadogradi što poželi. Mnogo je ovdje pronicljive samoironije, koja kao i uvijek u njegovim djelima postaje univerzalna, iz privatnog upada u javni prostor jačinom šamara.
"Moji tužni monstrumi", nova drama Mate Matišića kojom je u srijedu otvorena obnovljena velika scena Gavelle, svojevrstan je zrcalni odraz "Ljudi od voska". Autor se jasno stavlja na čelo svih svojih monstruma pokazujući da ni svi mi ostali nismo daleko, počevši od novinara kojima pripada sam početak predstave, svima nama koji ga svako toliko proganjamo za intervju. Vjerujem da se poneko i "štrecnuo" u mraku kazališta. U svoju obranu mogu samo reći da ga uvijek nazovem i pristojno pitam (jedan jedini put), a kada on kaže: "Ne hvala", na tome i ostanemo. Opet su tu tri priče: jedna o posljedicama razuzdane rokerske mladosti, druga o rodnom selu u Imotskoj krajini i treća, najosobnija (ali i najluđa) o njegovu statusu staratelja.
Nema ovdje više skrivanja, sve je ogoljeno zamalo do razine dokumentaristike, što kod ovog autora znači da se očekuju nove reakcije, posebno onih koji predstavu nisu gledali. Današnji pisac, a nekadašnji roker, sada je Mate, više se ne skriva iza likova koji nose neka druga imena. Njegov život samo je njegov, na publici je da odluči koliko će mu vjerovati, a što mu više vjeruje, jasnije vidi mjesto i trenutak u kojem živi.
Ima ovdje i neke do sada kod Matišića ne toliko uobičajene lepršavosti. Ovo je i drama s dobro ugođenim, višeslojnim, humornim elementima koje potenciraju i redatelj Vito Taufer i odlični glumci. Ali ovo je i svojevrsna igra s dramskom formom, jer na trenutak smo u nečijem životu, a sekundu kasnije u sapunici satkanoj od tog istog života. Baš ta istraživanja kazališta i stvarnosti dobro je ugodio redatelj, jer ako su "Ljudi od voska" bili dramska suita u tri stavka, ovo je mnogo intimnije djelo. I sam autor "Monstrume" naziva "dramskim dnevnikom", a tako mu je pristupio i cijeli autorski tim.
Glavni redateljevi suradnici ovdje su scenograf Lazar Bodroža, autor glazbe Šimun Matišić i Ivana Buljan Legati, koja je bila savjetnica za scenski govor, uz Katarinu Pejović, koja je bila savjetnica za srpski jezik. Živko Anočić toliko je uvjerljiv u glavnoj ulozi da se na trenutke čini da i fizički postaje sličan Matišiću, a Jeleni Miholjević, uz tri odlične uloge ide i pohvala za tri različita govora u ovoj predstavi, od kojih je svaki besprijekoran. Mali, a zapravo jako velik ansambl ove predstave čine i Antonija Stanišić Šperanda, Filip Šovagović (urnebesan kao ostarjeli konobar u beogradskom hotelu), Sven Šestak, Franjo Dijak (potresan u predsmrtnoj ispovijedi), Ivica Pucar i Mada Peršić.
