Dva su razloga zbog kojih sam se latio rada na "Brezi" Slavka Kolara – jedan je bio odavanje počasti tom preciznom pripovjedaču, a drugo želja da pridonesem književnom korpusu kajkavskog jezika - kaže pisac Borivoj Radaković, autor nove, osvježene drame “Breza” čija će premijera u režiji Želimira Mesarića biti održana sutra u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu.
Na prvi pogled pomalo neobičan potez osuvremenjivanja, novo “čitanje” Kolarova teksta, nakon kultnog Babajinog filma “Breza” i hit-predstave “Gavelle”, može imati itekako smisla.
- Danas je kajkavski, kao mali europski jezik, ugrožen prvenstveno pred invazivnom štokavštinom koja ima političku i medijsku moć - kaže Radaković. - Moja inačica Breze pokušaj je doprinosa kajkavštini, skromna potvrda da je kajkavština jezik koji može izraziti sve tekovine suvremene civilizacije. Stoga i jest jezik. Moja je želja bila da doprinesem potvrdi da je kajkavština besprijekorno podobna za izražavanje najsuptilnijih osjećaja.
Premda i sam Radaković tvrdi da je jedan od ciljeva komada čuvanje kajkavštine, promjene uvijek zaintrigirati novu publiku, a u ovom slučaju taj bi zaokret mogao ići prema mlađoj urbanijoj publici. Naime, Radaković je poznat kao pisac gradskog senzibiliteta, njegova londonska ispovijed “Sjaj epohe”, uključujući i predložak prema kojem je nastala hit-predstava “Dobrodošli u plavi pakao”, zakucali su imidž urbanog pisca. No, njegovo okretanje kajkavštini, onako kako je ona postavljena u ovoj verziji “Breze”, nije odmak od urbanoga stila. To nas u razgovoru s njim dovodi do teme kajkavštine u njegovu jeziku:
Drugi piščev jezik
- Kajkavština je moj drugi jezik. Od ranog djetinjstva živim u Zagrebu koji je tada bio mnogo kajkavskiji grad nego danas, naročito općina Trnje u kojoj živim. Nisam je, dakako, upijao na zagorskim bregima vu teplemu domu vu teremu so otec mati, sestre brati,ali sam je upijao među djecom radničkom i obrtničkom u školi, na tržnici med kumicama, raznim tecama i stričekima, od mlekara kaj nam je sak dan mleko donosil doma... Moja se kajkavština poslije profilirala u kajkavštinu urbanu, zagrebačku čiji je prostor asfalt prigradske ulice, trpak i opor govor svijeta na rubu grada. Poslije sam učio iz knjiga, poslije sam studirao, poslije sam putovao. Upoznao sam povijest kajkavskog jezika i njegov zemljopisni/dijalekatski raster i priklanjam se onim suvremenim lingvistima koji napokon konstatiraju očito – kajkavština nije dijalekt (svakako ne dijalekt štokavskog) nego je jezik sa svojim govornicima, svojim gramatikama, poviješću i književnošću. Kajkavski nije standardiziran i svako pisanje podrazumijeva stvaranje stanovita umjetnog jezika, spontano i promišljeno stvaranje jezične koiné koja će pokriti i upotrijebiti raznovrsnost kajkavskih govora. No, tu je već odavno bio Miroslav Krleža, on je već odavno prošao putovima na kojima svi danas još tek tapkamo.
Radaković hvali Kolara kao “vjerojatno prvog realista u hrvatskoj književnosti”:
- Njegov realizam nema natruha romantizma, još manje sentimentalizma, a napokon se uspio odmaknuti od naturalizma koji je tek desetljeće prije njega (s vrhuncem u Miroslava Krleže) bio jedan od temeljnih stilova u hrvatskoj književnosti. Izuzetan logičar kojem se nikada ne potkrada nikakva greška u gradnji likova i kompoziciji, a potpuno svjestan do koje se mjere sa svojim likovima može igrati. Svoju igru iskazuje humorom, stizanjem do ruba groteske. Njegova groteska, začudo završava u realizmu. Pišući dramu Breza tražio sam upravo to – realno/groteskno koje daje motiva za smijeh i grč u želucu, ako već ne tešku tugu, tešku kao zemlja.
Dokument vremena
- Sela kakvo je Kolar opisivao više i nema, ali književnost i jest da nam dokumentirajući jedno vrijeme zauvijek govori o svim vremenima jer su ljudski odnosi i osjećaji uvijek isti - zaključuje Radaković.
U predstavi nastupaju Petra Kurtela (Janica Labudan), Damir Markovina (Marko Labudan), Jan Kerekeš, Ljiljana Bogojević, Ljubomir Kerekeš, Dunja Fajdić, Vesna Stilinović i drugi. U redovnom repertoaru predstava je od nedjelje.
