“Politika odlučuje kome, kad i koliko. Dovoljno je pogledati rezultate natječaja i prijava. Ako nekoga osobno ne poznajete, vrlo teško da ćete uspjeti realizirati projekt.” Tim oštrim riječima stanje u struci opisuje svestrana dramska umjetnica Ivana Giove Župa, članica Crvenih nosova i dugogodišnja voditeljica Dječjeg kazališta Harlekin pri Omiškom centru za kulturu. Porazgovarali smo u Splitu, netom nakon premijere njihove prve predstave u novom dječjem kazalištu.
Odlično je prošla premijera “Gastarbajterske bajke” Mate Matišića. O kakvom je djelu riječ?
Odlučili smo se za nju jer smo simbolično na Božić 2020. registrirani kao profesionalno kazalište i ovo je službeno prva izvedba Gradskog kazališta Mali princ u Omišu. Redatelj je Petar Buljević, a uz mene igra Marijan Grbavac. Priča je to o gastarbajterima koji se igrom sudbine nađu zajedno na Badnju večer u praznom šoping-centru, on kao noćni čuvar, ona kao čistačica. Jozo i Marija, iz istog kraja, s istim željama i snovima u tuđini. Isti su to gastarbajteri kao onda, a nažalost i danas i sutra.
Svestrana ste umjetnica, no javnost izvan Dalmacije relativno vas malo poznaje?
Apolitična sam, ne dijelim s medijima privatni život i radim u malom gradu. Za široke mase to nije zanimljivo. A kad bih vam priznala da sam u ozbiljnoj vezi s jednim poznatim političarom, imam dva braka iza sebe i “stalkera” koji se zbog moje neuzvraćene ljubavi bacio s trećeg kata?! Zainteresirala bih vas, zar ne?
Dobitnica ste Osobne nagrade Grada Omiša za izgradnju kulturnog života i promociju tog grada. Na što ste posebno ponosni?
Možda najveći uspjeh dogodio mi se s najtežim kazališnim oblikom, monodramom nastalom isključivo prema Facebook zapisima “Ja sam dama...” Meri Bauk, koja je uvrštena te godine u program Festivala glumca kao jedna od 15 najboljih predstava u Hrvatskoj. Igrana je na Međunarodnom TEDx festivalu, na raznim festivalima u regiji... Uslijedio je niz drugih projekata i na kraju nova monodrama, dijametralno suprotna, antička kraljica “Klytaimestra” Marijana Matkovića, kojom sam pomakla osobne granice i igrala je na veličanstvenoj Omiškoj Dinari, u Saloni i brojnim drugim lokacijama. Za obje predstave i još puno toga zaslužan je moj autorski partner Petar Buljević. Mi smo kao jin i jang.
Osim što glumite, potpisujete režiju, kostimografiju, scenografiju...
Volim biti uključena u cijeli proces, od ideje do realizacije predstave. Oduvijek sam maštala o svojem malom teatru u kojem bih mogla stvarati čuda, a Mali princ mi je to omogućio. Često zna biti iscrpljujuće i naporno, ali u konačnici, kad dođe do finala, i radost je puno veća. I kako kaže Mali princ: “Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo.”
Ostvarili ste nekoliko filmskih i televizijskih uloga, koliko vas privlači veliki ekran?
Lagala bih kada bi rekla da me uopće ne privlači, ali to su potpuno različiti mediji, a mene su oduvijek najviše privlačile kazališne daske. Film se snimi i to je to, a na sceni se svaku večer iznova živi i umire. U predstavi nema vraćanja, zaustavljanja i ponavljanja, ili jesi ili nisi!
Je li u Hrvatskoj na djelu hiperprodukcija glumaca?
Bojim se da jest. Previše škola, akademija... Valjda zvuči atraktivno reći da si glumac. Kvaliteta, nažalost, znatno opada jer se upisuju razni i razne, po mamama i tatama, dok pravi talenti često ne uspiju. Uz to, previše je samoprozvanih umjetnika i glumaca koji su dobili statuse, a ne bave se glumom.
Kakva je uopće budućnost mladih glumaca?
Ako se nešto ne promijeni, jako teška. Mislim da bi trebalo biti što više otvorenih audicija, da se talentiranim ljudima pruži šansa da se izbore za svoje mjesto pod suncem. Ovako stalno gledamo ista lica u svim podjelama. Volimo ih, ali volimo i pizzu. A da je jedemo svaki dan, zasitili bismo se i napravili promjenu, zar ne? Ipak, podržavam predanost i rad istinskih zaljubljenika koji su osjetili poziv da se bave ovim “poslom”. Jer, kao što je meni dragi kolega davno rekao: biti glumac nije zanimanje, nego dijagnoza.
Mnogi su sreću pronašli na daskama zagrebačkih kazališta, kako to da vi niste otišli u metropolu?
Bila, živjela, vidjela i otišla. To je moj zagrebački rezime. Zatvoreni krugovi, stalni postavi i rijetki koji će te uopće saslušati ili odgovoriti. Imala sam sreće pa sam prolazila na audicijama uglavnom za strano tržište, ali živjeti u Zagrebu bez stalnog izvora prihoda jako je teško. Uz to, nakon nekog vremena shvatila sam da me grad guši i vratila sam se u rodni Split i preporodila. Pomalo. Ovdje živim da bih radila, a ne radim da bih živjela.
Kakvo je po vašem mišljenju stanje u Dalmaciji, miješa li se politika u kulturu?
Stanje kod nas je odavno teško, posebno sada kad nas je sve zahvatila korona i dodatno ograničila rad. A kultura nam je potrebna baš kao zrak koji dišemo. Bez nje nema zdravog i jakog društva. Rado bih citirala Meštra: “Neću politiku u svoju butigu!” Ali, nažalost, politika je ta koja se u sve umiješala i kao peronospora je.
Poznati ste i kao doktorica Cmok, članica Crvenih nosova?
Naš splitski tim Crvenih nosova osnovan je prije 6 godina i nakon položene intenzivne dvodnevne audicije, pridružila sam se i postala D. Cmok – klaunesa, osnivačica cmokologije. Temeljno načelo je da slavimo svaki dan kao da nam je rođendan. U Splitu posjećujemo bolnicu, staračke domove i Dom za nezbrinutu djecu.
Pri Centru za kulturu godinama ste radili kao voditeljica Dječjeg kazališta Harlekin?
Naš dramski studio broji tridesetak djece, godišnje produciramo nekoliko predstava. S obzirom na koronu, morali smo pauzirati, ali online smo napraviti kratke videouratke za blagdane. Iako godinama radimo profesionalno, tek ove smo napokon to i “ozakonili”. Uvjerena sam da će nam to pomoći da pokažemo da možemo parirati poznatim kazalištima i staviti Omiš na mjesto koje zaslužuje. Da nije samo poznat po klapama, moru i Cetini nego i po vrhunskim kulturnim događajima. Kažu da se razuman čovjek prilagođava svijetu, a nerazuman ga nastoji prilagoditi sebi. Ja sam pomalo ova “nerazumna” pa idemo hrabro naprijed. Jer jučer je prošlo, sutra možda neće doći, živimo danas!
Onaj tko daje novac ima pravo odlučivati kome će ga dati. Zaposli se u Konzumu pa te neće politika plaćati.