Dvadeset i pet intimnih i maratonskih večeri novosadski pjesnik, skladatelj i pjevač Đorđe Balašević puni zagrebački Kerempuh pretpremijerom knjige "Kalendar mog djetinjstva". Do ulaznica se dolazi teško, a sljedeći nastup ima 23. studenoga.
– Kada smo radili prve koncerte s putovnicom u Ledenoj dvorani, publika mi je bila predaleko. Tada smo izgorjeli u želji za susretom, a ja sam bio samo gost na koncertu, jer su svi pjevali. Poželio sam nastup na kojem mogu pozdraviti svakog u Ledenoj dvorani, a nisam amater da bih brojio koliko je ljudi tamo bilo – priča Balašević.
– Ovu sam godinu rezervirao za Zagreb, jer Zagreb to zaslužuje. To sam govorio i kad je to za mene bilo prilično sklisko. Uvijek sam govorio da je najbolja publika u Zagrebu, a to se može provjeriti i na snimkama koncerata. Volio bih da publika odluči kada će biti kraj zagrebačkim nastupima, no mislim da nećemo raditi duže od 12. mjeseca – kaže Balašević koji u četverosatnom nastupu uz diskretnu pratnju pijanista Aleksandra Dujina opisuje svoje djetinjstvo. A kada će nostalgična sjećanja ukoričiti?
– Tu sam knjigu prilično dovršio. Došao sam do sedmog mjeseca. Većinu priča koje slijede od berbe grožđa do Svih svetih, Mikulaša i novogodišnjih praznika, imam u glavi. Neke sam stvari jako lijepo napisao i na njih sam bio ponosan kao samouki velikan i literat, no ne djeluju tako snažno kada se govore – rekao je Balašević. A je li se poput Arsena Dedića afirmirao kao pjesnik?
– Dobio sam neke lokalne pjesničke nagrade. Imam adrese na koje pišem. Kada stvaram, znam gdje će to stići. Kad sam bio na zabavnim festivalima, govorili su "nemojte mu dati nagradu za tekst, nek' ide među pjesnike". A pjesnici su govorili "pustite ga, on je pjevač, on je estrada".
Mislim da sam stvorio žanr za sebe. A sve će kulturne institucije jedva dočekati da umrem i da nazovu neke škole po meni. Najveći mi je kompliment kada netko zna moju pjesmu napamet. Kako se onda usporediti s nekim pjesnikom koji je navodno toliko mudar da je uvijek trebao objašnjavati svoje stihove – kaže Balašević koji je ponosan kad netko ode na Novi Zeland, a u svojoj torbi uz najnužnije stvarčice nosi i njegov CD.
