Od prošloga tjedna na tržištu je novi, osmi CD
Miroslava Škore pod nazivom “Moje boje”.
Kao u svim pjesmama do sada, Škoro i na novom albumu pjeva o
domoljublju, socijalnim temama, ljubavi. Smije se dok priča kako je ovo
prvi album koji stavlja u CD-player, sluša pjesme, a ni
jednu ne preskače. Na upit koliko bi pjesama izdvojio kao jake, koje su
na tragu “Milo moje” ili
“Svetinje”, odgovara:
– Nakupilo se pjesama. Kod svakog novog albuma pitam se hoću
li imati snage i inspiracije za nešto novo. I uvijek mi Bog
pomogne. Kad sam napisao “Svetinju”, mislio sam
– to je to, nemam više što reći.
Još prije, za pjesmu “Milo moje”,
osjetio sam da je dalekometna. Ne znam što bih vam rekao za
ovaj album. Na njemu ima više takvih pjesama.
“Jorgovan” je izvrsna pjesma i ljudi je dobro
prihvaćaju, “Domovina” mi je jako draga,
“Jeleno lijepa”, “Umoran sam,
anđele”, “Sve je rečeno
tišinom”… Napravili smo kvalitetan
posao, ali to nije jamstvo da će pjesma odjeknuti kod publike.
• A
što je jamstvo ako ne dobra pjesma?
– Napisao sam i “Ne dirajte mi ravnicu”
1989. pa su trebale proći dvije godine i jedan ružan rat da postane to
što jest. Svaka pjesma ima svoje vrijeme. Znalo mi se već
dogoditi da se neke dobre pjesme nisu uspjele izboriti za svoje mjesto.
•
Zašto su trebale proći tri godine da napravite novi album?
Zapravo ste na vrhuncu karijere napravili stanku?
– Maknuo sam se od koncerata i javnosti jer je u ovom poslu
najteže trajati. Bilo me posvuda u posljednjih pet-šest
godina, u svim agregatnim stanjima, a to lako dovodi do zasićenja.
Okrenuo sam se nekim drugim stvarima: upisao doktorat, polagao ispite,
bio angažiran u politici. Napravio sam i album “Slavonskim
lolama”, “Prvoj ligi”, a u studiju sam
radio i svoje pjesme.
• Politika i
estrada se u vašem životu stalno izmjenjuju. Ima li kraja?
Je li ovo doista zbogom politici?
– I vrhunski se liječnici bave politikom, pravnici,
književnici… politikom se bavimo svi, ali političar,
vjerujem, postaješ u trenutku kada tako zarađuješ
plaću i živiš od nje. Kako sam ja plaću davao u svoju
fundaciju, valjda nisam prešao crtu. Nisam živio od politike.
• Što
vas je konkretno ponukalo da uđete u Sabor, koje su bile
vaše obveze i zašto ste izašli?
– Mislim da je obveza svakoga sabornika da se brine za
interese svoga naroda, svoje izborne jedinice i svoju struku, a
konkretno me ponukalo to što sam u naponu snage, a od
takvih, i još k tomu uspješnih ljudi, na Zapadu
se očekuje da svoj fokus prebace sa sebe na zajednicu i zajednici vrate
dio onoga što je uložila u njih. Smatram da se od takvih
ljudi očekuje društveni angažman. Politikom bi se trebali
baviti ljudi koji imaju kvalitativne rezultate, koji su pokazali dozu
socijalne i humanitarne osjetljivosti. Osim toga, zasmetalo mi je
selektivno pozivanje na povijest. Postoje stvari s kojima trebamo
raskrstiti i tu katarzu moramo proći, prije ili kasnije. Sve
što je uzrokovalo bol i patnju, svi simboli i opcije moraju
biti kvalitetno valorizirani. Kada neki govori počnu s
“drugarice i drugovi”, kad vadimo pjesme koje u
meni bude nelagodu i sjećanje na ružna vremena, mislim da moram
reagirati. Neizmjerna je sreća to što imamo svoju državu pa
ne razumijem potrebu da se stalno vraćamo na nešto
što se događalo prije 60, 70 ili 100 godina.
• I pokojni
Boris Dvornik je s puno dobrih namjera i ideala ušao u
politiku. I baš poput vas se iz nje povukao. Svako malo
zapravo netko iz Sabora izlazi šutke i razočaran.
Zašto?
– Jedan od osnovnih, ako ne i osnovni razlog što
sam izašao iz Sabora jest percepcija političara u
našoj javnosti. Bez obzira na to što činio,
možeš se na glavu postaviti, ali za javnost si lopov i
kriminalac. Mora proći 50 godina i moraš umrijeti da bi
možda rekli: “Pa, i nije bio tako loš”.
A za sljedećih 200 možda će nazvati i ulicu po tebi. Zašto
smo takvi, ne znam. Ali me sve to neizmjerno živcira jer sam imao
najbolju namjeru pomoći znanjem koje imam. Mislim da je zbog takve
percepcije u nekim zanimanjima, pa i u politici, na djelu negativna
selekcija. Inače nisam razočaran, ali jesam tužan zbog svega, pa sam se
maknuo.
• A to je ono
čemu se svi čude. Kad ste već bili unutra, zašto niste
pokušali ishoditi razne beneficije? Barem saborsku mirovinu?
– Prosječna razina specifičnosti postoji u svakoj profesiji,
ali dok postoji i jedna drugačija osoba, ne može se generalizirati pa
svako malo sve strpati u isti koš. Ne idu svi političari dva
mjeseca na more. Ne očekujem da se istakne “svi osim
Škore”, ali ipak boli me to
“svi”. Odrekao sam se svog komoditeta, žrtvovao
previše vremena, obitelji, prijatelja da bih
nešto napravio pa ne mogu dopustiti da me netko s tim
“svi” paušalno pljune. Isti sam
Škoro kakav sam bio i prije 20 godina. Borio sam se i onda i
sada za iste stvari. Nadam se da će jednom netko prepoznati da nisam
imao figu u džepu te namjeravao osigurati sebe i svoje. Uostalom, moja
je kartica bila na internetu. Znalo se s koliko sam novca
ušao, a s koliko izašao, koje sam nekretnine
posjedovao i koje aute vozio. Nisam dočekao saborsku mirovinu i ne
trebaju mi dva mjeseca godišnjeg odmora. Prvi put u životu
radio sam posao u kojemu nisam imao ni tajnicu, ni
parkirališno mjesto, ni mobitel, ni ured. Imao sam stolac i
policu, a goste sam svojim novcem častio ručkom u tom saborskom
restoranu, koji je, zapravo, obična menza.
• Thompson, Mate
Bulić i vi nekada ste bili nerazdvojni. Kako to da vas se u posljednje
vrijeme rijetko viđa zajedno?
– Svaki put kad se sretnemo upitamo se za zdravlje, čujemo se
telefonom, a kad nam obveze dopuste, posjećujemo se. Što se
posla tiče, odnosno zajedničkih ili solo nastupa, već sam rekao da sam
se svjesno maknuo jer sam htio da se publika odmori od mene. Svaki od
nas ima svoj put, svoju karijeru, a treba i publici dati priliku da nas
se poželi.
• Kako
komentirate gužvu oko Thompsona, njegovih nastupa, publike, zabrane
koncerata?
– O zabranama kao i o svim drugim stvarima mogu govoriti samo
uopćeno. Ne i o Thompsonu.
•
Zašto?
– Jer ne volim i ne želim govoriti o ljudima kojih nema za
stolom.
• Je li se
dogodilo da se na vašim koncertima pojavi publika sa
znakovljem?
– Da, bilo je pojedinaca sa svakakvim znakovljem. Mi kao
narod nismo raščistili puno toga u svojim glavama pa puno
puta klinci nisu svjesni što je uputno, a što
nije. To prije svega treba riješiti država. Svakome, pa i
državi, za život trebaju mozak, srce i mišići, odnosno
mudrost, hrabrost i snaga. Kad kažem srce, mislim na Crkvu u Hrvata,
mozak je naša inteligencija u Akademiji i na
sveučilištu, a snaga je u političkome smislu u instrumentima
kojima raspolaže Vlada (MUP, MORH, inspekcijske službe). Voditi
dnevnopolitičku diskusiju o osobi ili publici, znakovlju, povijesti i
bilo čemu drugom, a da se prema tome nisu odredili ovo troje,
deplasirano je. To se radi samo da bi se pozornost usmjerila na drugu
stranu. Kad ove tri stvari počnu funkcionirati i zauzmu stav
– bit ćemo na konju. Nećemo imati problema ni s čime. Ni s
pojavama iz prošlosti, ni s čašom vode koju
nekome treba dati. Kod nas je to “malo bih, malo ne
bih” jer živimo u vrijeme kada se te tri svetinje, među
ostalim, i ne poštuju.
• Što
biste kao roditelj rekli kćeri da vam s takvim znakovljem dođe doma?
- Supruga i ja smo djecu odgojili tako da im je strano sve
što je ekstremno. Obitelj je osnova za opstanak
društva, a roditelji se moraju pitati gdje su im djeca i
što rade. I škola ih treba naučiti što
je dobro, a što nije. Smatram da fašizam, kao i
svaki drugi ekstremizam, pa i komunizam, nije dobar, no očito ima
još ljudi koji misle drugačije pa nalaze kao neke pozitivne
stvari u svemu. Nitko od njih ne može mi odgovoriti što je
pozitivno u tome da se ubije šest milijuna ljudi u
koncentracijskim logorima. Da Staljin pod crvenom zvijezdom ubije 20
milijuna ljudi ili Tito, pod parolom zaštite
samoupravljanja, ubije još se ne zna koliko ljudi? Svoju smo
djecu naučili nekim stvarima i prije nego što bi im palo na
pamet staviti na glavu kapu sa slovom U ili petokrakom. Da bi volio
svoje, ne moraš biti fašist, a da bi bio
antifašist, ne moraš biti komunist.
• Javnost je
skeptična i kad je riječ o učestalim humanitarnim koncertima. Stalno se
nekome pomaže, no većina ljudi smatra da je posrijedi
lopovština. Kakva su vaša iskustva?
– Najpametnije je radio pokojni Tomislav Ivčić. Tada su se
humanitarni koncerti održavali svaki dan. Prišao sam mu
jednom i rekao: “Što se događa? Ovo nema smisla.
Svake večeri sam negdje”. A on me pogledao i upitao:
“I?” Rekao sam da ne mogu više, da sam
sve dao, a on je izvadio bunt uplatnica i rekao: “Ovako se to
radi”. Hoću reći da je Ivčić nastupao na takvim koncertima
pod uvjetom da uzme novac, a onda sam uplati novac kome treba. Imao je
crno na bijelo da je sudjelovao, uplatio i pomogao. No, svaki put kad
sam se ja tako pokušao postaviti, bilo mi je
teško uvjeriti drugu stranu u ispravnost mojih postupaka pa
sam se kanio ćorava posla.
• I osnovali ste
fundaciju “Milo moje”?
– Živimo u svijetu i u vremenu kada je mnogo onih kojima je
potrebno pomoći. Da radi 24 sata na dan, čovjek ne može pomoći svima
kojima pomoć treba. Humanitarni će koncert teško
riješiti problem. On može skrenuti pozornost, a državne i
socijalne institucije trebaju ga rješavati. Koliko god
akcija pokrenuli, novca ima toliko koliko ima. Negdje treba uzeti da bi
se nekome dalo. Najvažnije je poručiti da bilo koja inflacija nužno
vodi u devalvaciju. Inflacija humanitarnih koncerata dovodi do sumnji,
činjenice da ljude ne možeš motivirati i do devalvacije
interesa za njih. Bez obzira na to o koliko je plemenitoj nakani riječ,
jer se i oni pitaju – dokle više?
• Što
vas je ponukalo da iz vlastita džepa izdvojite 100 tisuća kuna i
pomognete djeci?
– Moj prijatelj doktor Igor Berecki radi na odjelu intenzivne
njege pedijatrije Kliničke bolnice u Osijeku. Tamo su djeca rođena
prije vremena, s nekim anomalijama, tinejdžeri koji se otruju
nikotinom, drogom, alkoholom, tabletama, djeca koja su si
pokušala oduzeti život... Djeca kojoj je ugrožen život i
zbog toga mogu umrijeti. Ta se jedinica ne brine samo za djecu iz
Osijeka, već za svu djecu – od Iloka do Virovitice. Fundacija
je osnovana kako bi im se pomoglo. Treba povećati broj le??aja,
inkubatora, tehničkih pomagala, stručno usavršavati ljude
koji tamo rade i poboljšati prostorne uvjete. Znajući sve
to, a i u predizborno sam vrijeme obećao da ću se odreći saborskih
primanja, pokrenuo sam fundaciju kao najlegitimniji i
najtransparentniji način pomoći.
• Ima li odjeka?
Je li se javio netko od poduzetnika kako bi vam se pridružio?
– Znate vic o Muji u javnoj kući? Za sada radim sam, kaže
Mujo, a tako i ja. Imam krasne ljude u upravnom vijeću fundacije, a
ostalo će doći samo po sebi. Uzdam se u to da ćemo senzibilizirati
javnosti prikupiti novac kako bismo pomogli djeci.
Zbog Osijeka sam bio spreman ostaviti glazbu
• Davor
Šuker i vi dvojica ste najpoznatijih Osječana. Prva
asocijacija uz vaša imena je – Osijek. Kako
komentirate to što vas nisu htjeli za gradonačelnika, a
Šuker je na jedvite jade postao počasni građanin?
– Ima jako puno poznatijih Osječana od mene. Teško
je biti prorok u svome selu, kaže Biblija, a ja je ne bih korigirao.
Nisam bio razočaran jer sam učinio sve što sam mislio da
trebam. Kad je moj grad bio lajtmotiv svih negativnih priča, kada je
postao šlagvort ružnim šalama, kada su moj grad
neki čudni ljudi doveli do toga da se stidim, osjetio sam da trebam
otići u svoj grad i reći svima: “Tu sam! Imam suprugu, djecu
i krasan život, a u Osijeku zapravo ne živim već 20 godina, iako u
Višnjevcu imam kuću. Ako treba, doći ću i s vama napraviti
sve što treba kako ne bismo bili šlagvort
lošim vicevima”. Građani su mi dali 20 i
nešto posto, što mi je velik kompliment. Bio sam
spreman ostaviti se i glazbe, koju najviše volim, da se
Osječanima stavim na raspolaganje. Ne zato da bih bio gradonačelnik. Da
mi je do statusa gradonačelnika, kandidirao bih se u nekom drugom
gradu. Nemam ambicija biti gradonačelnik, nego želim svome gradu biti
na raspolaganju. Osječani su odabrali, nismo više grad
slučaj i što se mene tiče – to je to.
