Predugo je trajalo prešućivanje Eckharta! – rečenica je kojom je dr. sc. Željko Pavić, filozof i sociolog iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, odgovorio na pitanje koliko je Meister Eckhart, veliki njemački dominikanac i istinski kršćanski mistik, od kojega nas dijele stoljeća, poznat i prepoznat u katoličkoj teologiji današnjeg doba. Njegova je rečenica o Meisteru Eckhartu odličan uvod ne samo u njegovu veliku biografiju i njegovu iznimnu filozofsku i teološku misao nego i u njegovu vezu s ovim našim vrlim novim svijetom, u kojoj je taj srednjovjekovni mislilac aktualniji nego ikad, sve privlačniji modernom čovjeku u potrazi za unutarnjim duhovnim putem.
Meister Eckhart (Johannes Eckhart, poznat i kao Eckhart von Hochheim) živio je na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Rođen je oko 1260. godine u pokrajini Tiringiji, danas u istočnoj Njemačkoj. Rano je stupio u dominikanski samostan u tirinškom gradu Erfurtu, a kako se pokazao inteligentnim učenikom poslali su ga na teološku obuku u Köln, gdje ga je među inima poučavao veliki njemački filozof i teolog, biskup Albert Veliki. Eckhart potom godinama naizmjence živi u Parizu i u Njemačkoj. U Parizu se brzo pročuo kao veliki predavač, diskutant i učenjak, a u Njemačkoj je obavljao važne upravne funkcije unutar svoga dominikanskog reda. Godine 1302. završio je studij na Sveučilištu u Parizu i postao Meister, magistar, Majstor, što je zauvijek i ostao u punom značenju te riječi. Do 1323. godine, kad se vratio na studium generale u Kölnu, već se proslavio kao propovjednik i duhovni vođa, cijenjen i kao upravitelj i učenjak. No tada se dogodio obrat. Nadbiskup Kölna, pripadnik suparničkog franjevačkog reda Heinrich von Virneburg, protiv njega je pokrenuo postupak zbog hereze. Zašto? Što je tome pridonijelo? Što se dogodilo?
Cyprian Smith, autor knjige “Put paradoksa. Duhovni život po učenju Meistera Eckharta”, odgovara na ovo kao i na brojna druga intrigantna pitanja vezana za Eckhartov život i djelo. Njegova je knjiga, koju je objavio Sandorf u izboru urednika Darka Milošića i prijevodu Karmele Cindrić, i povod ovom Eckhartovu prikazu. Smith, iznimno obrazovan čovjek koji je 1979. postao benediktinac, otkriva nam ključne momente Eckhartove biografije. Europa 14. stoljeća bila je prepuna nereda, nasilja, nepravdi i nesigurnosti, opsjednuta dolaskom kraja svijeta i strahom od pakla, vještica i đavla.
“Tada, kao i danas postojala je čežnja za apokalipsom”, piše Smith, otkrivajući kako se Eckhart zamjerio Crkvi već zbog činjenice da je imao znatan broj sljedbenika u vrijeme procvata hereza, a opasnosti se izložio – navodi autor – i zbog smionosti svoje retorike, novosti svojih ideja i paradoksalnog načina na koji je te ideje izražavao. Na kraju svog životnog puta, već ostarjeli Eckhart odlučuje ne ulaziti u sukob sa “strukturama”. Svojeg se učenja odrekao 1327. godine svečanom izjavom u kölnskoj katedrali. No proces se nastavio pa je Eckhart uputio žalbu papi. Održano je drugo suđenje, ozbiljnije, ali dok je komisija koju je imenovao papa Ivan XXII. proučavala popis navodno heretičnih Eckhartovih izjava, on je umro. Od 26 izabranih Eckhartovih izjava papa je petnaest proglasio heretičnim, a jedanaest “disonantnim i sumnjivim”. Osuda se nije odnosila na Eckharta osobno jer je on požalio zbog svojih pogrešaka i odrekao ih se. No što je to Eckhart učio da je zaslužio inkviziciju?
On traži Boga u najdubljoj srži nas samih, njegov put traganje je za sviješću o božanskome u čovjeku. Eckhartov Bog nije Bog odijeljen od čovjeka, nije Bog za odabrane i nije Bog rezerviran za institucije. Veliki njemački propovjednik podučava da se Bog ne spoznaje kroz činjenice ni kroz meditiranje, čak ne ni logičkim, apstraktnim umom. Znanje o Bogu čisto je duhovno znanje; to je izravno, trenutačno, intuitivno znanje, to je bljesak prosvjetljenja koji ujedinjuje onoga koji zna i ono što je znano. Eckhart je smatrao kako spoznati Boga znači ujediniti se s njim, do neke mjere biti poput Boga, te da to nije izvan domašaja “običnog” čovjeka. U svojim propovijedima isticao je vrijednost prakse, da treba živjeti svakodnevni život kako bi nam sinula spoznaja Boga. Za njega Marija koja kontemplira uz Isusove noge nije vrednija od njezine sestre Marte koja marljivo priprema večeru. Iz njegova učenja proizlazi kako bilo koji čovjek može daleko odmaknuti na tom božanskom putu. Čitajući Eckhartove misli i Smithova nadahnuta tumačenja možda će vam se dogoditi da ljude oko sebe počnete sagledavati na drukčiji način, možda pomislite na neku osobu za koju ste vjerovali kako je dobro poznajete, iznenada uviđajući kako je ona puno više od onoga što vam se činilo, kako je bliska Bogu na taj “eckhartovski način”. Eckhartovi biografi nisu sigurni otkud njemu to znanje o unutarnjem životu koji čini srž njegova učenja. Smith piše kako je to misterij, ali da mu se sigurno dogodilo nešto što ga je povelo do vlastitih dubina i do konačnog “proboja”.
U jednoj od rijetkih rečenica tog tipa Eckhart daje naslutiti da se možda i sam “suočavao sa Sjenom”: “Čak i sada rijetko se čuje da ljudi postignu velike stvari ne posrnu li prvo u nekom smislu”, ali biografskih podataka koji bi upućivali na takva suočavanja nema. C. G. Jung pridavao je ipak takvim njegovim usputnim rečenicama veliko značenje, tumačeći kako je Eckhartova duhovna dubina tolika da je morala uključivati njegov silazak u mračnije predjele unutarnjeg uma. No zašto se Eckharta naziva mistikom, kršćanskim mistikom, čak najvećim kršćanskim mistikom cjelokupne zapadne povijesti? Mistika se obično povezuje sa sposobnošću dosezanja nekog ekstatičnog stanja ili izvođenja čudesa, no u slučaju Meistera Eckharta to ne vrijedi. Milošić izbjegava koristiti pojmove mistik i mistično kad govori o njemu jer Eckhart nije bio čovjek zatvoren u nekoj ćeliji koji godinama kontemplira i ne izlazi među ljude, već iznimno aktivan čovjek. “Sigurno je imao dubokih duhovnih, da ne kažem mističnih iskustava, i njegov jezik pun je paradoksa i prividnih alogičnosti upravo zato što se takva iskustva teško mogu prenijeti uobičajenim jezikom. Autentični mistik je zreo, uravnotežen, stabilan, duhovit, cjelovit, riječju – normalan čovjek. Kakvih je malo, zapravo, pa nam se čine iznimnima, premda smo svi pozvani da budemo upravo takvi”, kaže urednik.
Služeći se terminom mističnoga na prividno drukčiji, premda suštinski sličan način, bosanski franjevac, filozof i teolog prof. dr. Mile Babić kaže da je Eckhart istinski kršćanski mistik jer je njegovo temeljno uvjerenje i životno opredjeljenje da se Božja Riječ sjedinila s čovjekom Isusom iz Nazareta te da se time zapravo sjedinila sa svakim čovjekom. Babić ističe kako danas velik broj kršćana i nekršćana ima samo misao o Bogu, ali nema osobno iskustvo Božje blizine. “Zamislimo tu razliku”, predlaže, “imati misaoni odnos prema drugoj osobi ili imati odnos povjerenja i ljubavi prema drugoj osobi. Misao koja se nije pretvorila u djelovanje ostaje puka misao”. Iznenađujuće je u Eckharta to da nas njegova mistika ne poziva na bijeg od života, smatra bivši dekan Franjevačke teologije u Sarajevu: “Eckhartova poruka glasi: ni mistika koja bježi od života, ni politika koja bježi od morala i mistike, nego jedno i drugo zajedno i istodobno”. Pavić pak smatra da “Eckhart nije nikakav mistik, on je samo i jedino htio gledati istini u oči – mistici su oni koji su ga osudili kao ‘mistika’, oni koji se trude jedino oko toga da istina nikada ne izađe na vidjelo”. On je, prema njegovu sudu, mislitelj “susreta”, onkraj svih bula i dekreta o uvjetima toga susreta...
“‘Majstor’ Eckhart zbilja pripada u majstorske dionice povijesti katoličanstva u Europi, jedan je od njegovih najblistavijih ‘sinova’ u najdoslovnijem smislu riječi koji je i Crkvu i religiju i vjeru htio osloboditi svega onoga što danas upravo s kardinalom Bozanićem možemo nazvati ‘grijehom struktura’ koji je – nažalost – i danas prisutan u samoj Crkvi, što ovome papi zadaje silne glavobolje…”, kaže Željko Pavić navodeći da se kao grom iz vedra neba 1979. godine pojavila knjiga glasovitog katoličkog fundamentalnog teologa i vrsnoga filozofa Bernharda Weltea “Majstor Eckhart. Misli o njegovim mislima”, koja je do kraja rasvijetlila temeljne misaone nakane Majstora Eckharta, pa čak i one postavke zbog kojih ga je sumnjičila inkvizicija. “Time je, po mojemu sudu, bilo ‘presuđeno’ svakoj inkviziciji”, ocjenjuje Pavić dodajući da će “‘prepoznavanje’ Eckharta ostati trajna zadaća svake teologije i filozofije koja doista nastoji da u Bližnjemu ne gleda puki predmet vlastita raspolaganja, već Kaina koji ne može bez brata”. Što se tiče recepcije Eckharta na našim prostorima, Pavić spominje da je naš vrsni i fundamentalni teolog i dogmatičar Stjepan Kušar doktorirao s tezom o “božanskome Bogu” kod Bernharda Weltea, a da u samom doktoratu samo na jednom ili dva mjesta spominje Majstora. Fra Ivan Bubalo preveo je 1989. Eckhartovu “Knjigu božanske utjehe”, dok Ivan Šarčević drži ne samo predavanja nego i propovijedi nadahnute Majstorom, kao i fra Anđelko Domazet iz Splita. Na pitanje kako i koliko Eckhartovo učenje korespondira s današnjicom Milošić odgovara kako je on živio u iznimno turbulentnom razdoblju koje je uvelike nalik ovom u kojem i mi živimo. On ima dojam da će njegov pristup duhovnosti, čovjeku i Bogu biti sve privlačniji, upravo nezaobilazan, jer se obraća našem umu i srcu na izravan, neposredan, često i duhovit način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim premda, dodaje urednik, taj način nije za svakoga. “Kad ga je neki čovjek jednom pitao što treba činiti da bi vršio Božju volju, Eckhart mu je odgovorio: ‘Magarče, već vršiš Božju volju’”, smije se Milošić. Nesporno je da je Eckhart teolog koji privlači veoma raznolik krug ljudi, i katolike i protestante, i vjernike i ateiste ili agnostike, muslimane, budiste i hinduse, o njemu su pisali i C. G. Jung i D. T. Suzuki… Mnoge Eckhartovo učenje o spoznavanju Boga, to izravno, trenutačno, intuitivno znanje, podsjeća na jedan od ciljeva u zen budizmu – prosvjetljenje.
Darko Milošić, koji je uredio i knjigu “Tri stupa zena” u Sandorfovoj biblioteci Mu posvećenoj duhovnim temama, ističe kako se radi o dvije različite duhovne tradicije, kršćanskoj i budističkoj, ali i da svatko tko je u nekoj mjeri upućen u obje tradicije može u nekim Eckhartovim izjavama prepoznati sličnu metaforiku, primjerice, kad Eckhart piše da “duh treba biti nepomičan pred svim navalama radosti ili žalosti, slave, sramote ili poniženja, kao što olovna planina stoji nepomična protiv povjetarca”. Eckhart se uvelike služi paradoksalnim jezikom kojemu je cilj – i opet slično kao u zenu – da naš intelekt dovede do svijesti o njegovim granicama te da se potom otvori dubljoj razini uvida i spoznaje. Milošić poziva čitatelja da razmisli o Eckhartovoj rečenici “Samo ruka koja briše može napisati pravu stvar”, a koja neodoljivo podsjeća na zen koan.
U svakom slučaju, čini se da Eckhart na neobično svjež i neponovljiv način pogađa potrebu današnjeg čovjeka za unutarnjim duhovnim razvojem. Babić smatra kako je Eckhart naš suvremenik jer je anticipirao modernu paradigmu koja je načinila obrat prema čovjekovoj unutarnjosti i obrat prema pojedincu. “Danas na Zapadu vlada religiozni individualizam, u kojem ljudi vjeruju u Boga, ali ne žele pripadati nijednoj vjerskoj zajednici ni instituciji. S druge strane, na Balkanu vlada religiozni kolektivizam, što znači da ljudi pripadaju religijskom kolektivu, ali nemaju osobne vjere”, kaže on objašnjavajući da su i individualizam i kolektivizam jednako nasilni: individualizam pretvara čovjekovo JA u idola, a kolektivizam pretvara religiozni kolektiv u idola. “A svaka idolatrija vodi nas u uzajamnu mržnju i ubijanje”, upozorava Babić uvjeren da Eckhart ne bi bio dobro prihvaćen ni u današnja vremena naprosto zato što nam povijest pokazuje da nosioci obnove i promjene uvijek nailaze na veliki otpor ne samo struktura i institucija nego i ljudi izvan struktura. “Velikim reformatorima, međutim, otpor kratkoročno škodi, a dugoročno im pogoduje”, kaže ovaj franjevac naglašavajući ipak da se Eckhart nije protivio molitvi ni institucionalnom prakticiranju vjere. “Institucija postoji radi osobe, pa se Eckhart opire instituciji i uobičajenoj molitvi ako one ometaju čovjekov duhovni napredak, tj. čovjekov put k Bogu. On, poput Isusa u evanđelju, ističe čovjekovo srce kao središte ljudske osobe. Iz srca, naime, izlaze dobre i zle stvari. Ako je srce dobro, i njegove će riječi i njegova djela biti dobri.” Dok Sandorf već priprema novu knjigu u Biblioteci Mu, djelo Geralda G. Maya pod radnim naslovom “Psihologija volje – uvod u kontemplativnu psihologiju”, postavlja se pitanje treba li Eckharta čitati u nekom od izdanja poput Smithova, koja nam ga tumače i kontekstualiziraju, ili u originalu? U Sandorfu su razmišljali o objavi nekog od izvornih Eckhartovih djela, ali odlučili su to prepustiti izdavaču koji se bavi isključivo teološkom literaturom. Fra Mile Babić komentira kako je “Put paradoksa” izvrsna knjiga, za preporuku svima koji se žele duhovno izgrađivati. Njezin urednik pak otkriva da se za knjigu Cypriana Smitha odlučio jednostavno zato što takve knjige na hrvatskom jeziku nema.
sve ok i vrlo zanimljivo, ali o kojoj se i n k v i z i c i j i , koja bi d a n a s sudila meister eckhartu, govori?