Godine 2016. cijeli je svijet obilježio 400 godina od smrti najvećeg dramatičara svih vremena, jednog i jedinog Williama Shakespearea. Iz te godine potječe inicijativa da neki od najuglednijih autora današnjice čitateljima ponude svoju verziju nekih od najvećih Shakespeareovih djela.
Tada se Jo Nesbø prihvatio Macbetha, drame za koju kazališni ljudi cijelog svijeta tvrde da je ukleta, da uništava sve koji je žele igrati. Nesbø kao da iz stranice u stranicu pleše na rubu tog samouništenja, a uspio je stvoriti roman oko kojeg će se dugo lomiti koplja. Baš tu knjigu slavni će Norvežanin osobno od 8. do 11. svibnja promovirati u Hrvatskoj.
A kakav je njegov “Macbeth” (Fokus, prijevod Jelena Loma, 129 kuna)? Koliko lud? Koliko opasan?
Odgovor je dvoznačan. Za sve one koji obožavaju njegove trilere, pogotovo ciklus o Harryju Holeu, to neće biti vrhunac autorova opusa. Naravno, ako se ovaj krimić čita samo u kontekstu priče o korupciji u policiji i neviđenim zločinima koje čini šef specijalaca, a zatim i šef policije (to je, naime, Nesbøov Macbeth, čija je Lady vlasnica kockarnice), on ne drži vodu u svim svojim detaljima i priči je moguće naći nelogičnosti i pretjerivanja.
No kada se pogleda šira slika i ako se roman postavi u kontekst zadanog orginala, tada je jasno da je trud koji je Nesbø uložio u tu knjigu mnogo veći do svih priča o Harryju Holeu, uključujući i onu nama blisku o profesionalnom ubojici koji je kao dječak uništavao srpske tenkove u Vukovaru. Taj i takav “Macbeth” dokaz je jednog izuzetnog spisateljskog nerva. Već prve stranice romana, točnije, opis kiše koja pada u jednom industrijom uništenom gradu, predstavljaju Nesbøa kao jednog od trenutačno najvažnijih književnika svijeta. Onoga koji je slučajno za svoj žanr odabrao trilere. Stoga ovaj roman moraju pročitati i oni koji bježe od krimića kao vrag od tamjana. Od spomenute kiše i činjenice da ne znamo grad i zemlju u kojoj Nesbøov Macbeth živi i ubija (stoga može biti baš svaka zemlja u kojoj politika ide ruku pod ruku s organiziranim kriminalom) do načina kojim Nesbø barata ludilom u koje tone naslovni junak knjige, stranice ovog romana dokazuju vrhunsko autorstvo. Kroz ovaj roman odjekuju grčke tragedije, atmosfera je napatvoreno šekspirijanska, a sve kako bi nas Nesbø uvjerio da se od tih davnih dana do danas ništa suštinski promijenilo nije. Ljudi su i dalje krvavi ispod kože, spremni za poziciju i vlast prolijevati tuđu krv. Zbog toga je ovaj novi Macbeth morao ponovo okrvaviti ruke.
