Prvi roman mladog pisca Marka Dejanovića "Karte, molim!", koji je objavila agilna izdavačka kuća Sandorf, odaje izgrađenog pisca kojeg ne zadovoljava samo pravocrtno pripovijedanje. Autor, koji je prije četiri godine već objavio zbirku kratkih priča "Belzebubov notes" u Beogradu, a piše i novu, pokazuje interes prema starom, dobrom pripovijedanju, ali voli i energično pomiješati prostorne i vremenske dimenzije radnje. Tako je u romanu "Karte, molim" ispisao štivo u kojem se miješaju svjesna i besvjesna stanja glavnih likova, pa je ponekad teško odmah odgonetnuti o kome i o čemu pisac piše. Dio romana, zahvaljujući filozofičnim dijalozima, strukturiran je i kao egzistencijalistička drama, no s vremenom koncentrirane romaneskne silnice ipak pobjeđuju one raspršene dramske.
Roman "Karte, molim!" na nekoga može djelovati i kao hommage poznatom crno-bijelom filmu "H-8" Nikole Tanhofera. Doduše, u tom su se filmu na mitskoj cesti takozvanog bratstva i jedinstva Zagreb – Beograd tajanstveno sudarili autobus i kamion. U Dejanovićevu romanu nema ceste, ali zato ima pregršt tajanstvenosti. Roman, među ostalim, tematizira nesreću polupraznog vlaka koji vozi iz Beograda prema Zagrebu. Ali smještaj sjedala u vlaku glavnog junaka, gospodina Marka Dejanovića (vidi slučajnosti), strahovito podsjeća na smještaj sjedala u autobusu, što mu ide jako na živce. I uopće mu, za mladog čovjeka, puno toga ide na živce. Ali, vremena su takva. Nervozna. Postratna. Trajno traumatična. Tjeskobna.
A "Karte, molim" roman je koji odiše poraćem te daje prilično jasnu i kritičnu sliku današnjice koja je na ovim prostorima nekako i dalje sabijena na toj bolnoj transverzali između Zagreba i Beograda (i obratno). I u literarnom, i u svakom drugom smislu.
Tako se u Dejanovićevu romanu (i vlaku) pojavljuju sporedni likovi koji svoje osobne račune svode baš u Beogradu, u okolici hotela Slavija ili pak u popularnim beogradskim restoranima na splavovima uz rijeku Savu. Neki u Beogradu nalaze slatku osvetu zbog zatomljenih i prešućenih ratnih zločina, a neki pokušavaju obraniti povrijeđeni muški ponos u fanatično-manijakalnom traganju za djevojkom života. Naravno, tu su i trajno neprilagođeni bolesnici koji se liječe bizarnim hobijima, kao što je to primjerice udomljivanje starih, bolesnih kućnih ljubimaca iz centara za napuštene životinje. Ili osobe koje se opterećuju pitanjima na koja, istina za volju, i nema odgovora, kao što je to uvijek iznova aktualno pitanje smaka svijeta.
No, sve su to tek usputne stanice jednog literarnog, tragičnog dejanovićevskog putovanja kroz vrijeme i prostor u kojem je stalno jedino frenetično pitanje o smislu života. Smislu koji je trajno opterećen poviješću koje ima definitivno previše za usamljenog pojedinca. Ili za grupu ljudi, srodnih ili nesrodnih. Sasvim svejedno.
U romanu "Karte, molim" Dejanović se zrelo poigrava predrasudama, značenjima, znanjima, vjerovanjima, tabuima. Ne voli opisivati, ali voli postavljati pitanja. I odgovarati na njih. Efektno i direktno, poput maksimalno istreniranog boksača koji ne zna za milost i književna prenemaganja. Pri tome se vješto koristi različitim spisateljskim tehnikama u dočaravanju različitih žanrova. Ima smisla za erotičnu doslovnost, na mahove je poetičan, kontrolirano zakučast, politički aktualan i polemičan. Ali nije banalan. A nije lako biti dubok u plitkim vremenima.
>> Švicarski Hrvati u grotlu Domovinskog i heroinskog rata
