U jedinoj dramskoj premijeri na ovogodišnjem, 69. Splitskom ljetu, predstavi “Gazdarica”, naslovnu ulogu Mirandoline tumačila je Petra Kovačić Botić, glumica HNK Split i docentica na Umjetničkoj akademiji. Zanimljivo je da je i na prošlogodišnjem Splitskom ljetu, koje je također obilježila jedna, ali vrhunska dramska predstava “LizistRATa” koju je postavio sjajni Paolo Magelli, glavna uloga Lizistrate povjerena istoj glumici.
Kritike su ocijenile da je “Gazdarica” balansirala na rubu dosade, ali glumci su bili sjajni. Poglavito vi koja tumačite Mirandolinu. Kako ste doživjeli i proživjeli taj lik?
Doživjela sam je kao glumački izazov jer sam se htjela sukobiti s idejom o Mirandolini kao klišeiziranoj koketi. Ona je prije svega ljudsko biće koje se bori protiv primitivizma; inteligentna je, brza i snalažljiva. Osim snažnog nagona za preživljavanje ima i veliku želju za obračunom s rodnim stereotipima koje joj nameću njezini gosti muškarci.
Koliko je Mirandolina aktualna i živa danas među mladim ženama?
Aktualna je u velikoj mjeri, nažalost. Muškarac koji misli da polaže pravo na život žene još je uvijek dio društvene svakodnevice. Djela Carla Goldonija i Petera Turrinija vjerno prikazuju koliko se pozicija žene malo promijenila u skoro tri stotine godina.
Kako naše društvo vrednuje žene?
Objektivizacijom, licemjernim moraliziranjem, procjenjivanjem i omalovažavanjem. Stroga podjela duboko ukorijenjenih uloga nerijetko rezultira nasiljem, koje raskrinkava ženomrzačku tradiciju našeg društva. Sporost reagiranja i velika količina nebrige odgovornih dodatno hrane ideju o nasilju kao odrazu muževnosti.
“Gazdarica” je trebala prikazati novi, turistički Split u kojem je samo važno brzo se obogatiti. Rođeni ste u gradu podno Marjana, ovdje ste završili Akademiju, članica ste Drame našeg teatra. Koliko se Split zaista promijenio?
Okrenutost turizmu za Split već polako postaje stara priča. Posljedice te priče sada dolaze na vidjelo. Bolna mi je slika u kojoj je Split isključivo turistička destinacija, čiji su kulturni, povijesni i ljudski potencijali svedeni na razinu popratnog sadržaja, dok nam o opstanku najvažnije privredne grane ovise životi. Bilo bi divno kada bi Split mogao biti destinacija znanosti ili umjetnosti.
Mnogi tvrde da su najbolji rezultati 69. Splitskog ljeta plakati, a ne premijerne izvedbe premda se čelništvo teatra s tim ne slaže. Što mislite o vizualima, poglavito onom prvom s dva crvena jezika koji je zgrozio neke političare?
Definitivno su postigli marketinški cilj, a očigledno ga postižu i dalje.
Za ulogu Lizistrate na lanjskom Splitskom ljetu dobili ste nagradu Judita i svi još pričaju o tome kako ste savršeno donijeli tu hrabru ženu. Koja je razlika između Lizistrate i Mirandoline?
I Lizistrata i Mirandolina se bore protiv ljudske gluposti, vlastitom inteligencijom i snagom. Mirandolina se bori za vlastitu egzistenciju i poziciju žene, a Lizistrata za opstanak čovječanstva i mir. Mirandolina je šefica, Lizistrata je vođa.
Igrate u još nekim predstavama u našem teatru, primjerice “U malu je uša đava”, “Okretište”… Kakve uloge volite?
Predstava “U malu je uša đava” puno igra i gostuje po cijeloj Hrvatskoj. Veselim se obnavljanju predstave “Okretište” koja je neopravdano izgubila svoje mjesto na repertoaru prošle sezone. Veselim se i svakoj novoj ulozi i predstavi. Volim na sceni vidjeti vještinu, inteligenciju i duhovitost, stoga to priželjkujem i sebi, ma koju ulogu igrala.
Kreirali ste i nekoliko izvrsnih uloga u produkcijama PlayDrame.
Surađujem s njima još od studentskih dana, ali nisam jedina sa splitske Akademije koja je prve uloge ostvarila upravo u PlayDrami. Ona je sve više okupljalište zanimljivih redatelja, glumaca i dramaturga mlađe generacije. Osim što sam imala sreću upoznati neke od njih kroz rad, uživala sam i kao gledatelj predstava poput “Tako nam Bog pomogao” i “Dijete našeg vremena”. Ovih smo dana na gostovanjima s predstavom “Sretna ne bila”.
Kakva je pozicija glumica na hrvatskoj sceni, je li lakše biti muškarac?
Mogu samo govoriti u svoje ime. Glumice su i dalje često manje plaćene od svojih kolega glumaca, u istom rangu zadataka i s istim statusom. Patroniziranje i seksizam su učestale pojave, samo što zabašureni u slobodoumlje prolaze pod opis posla. Nije pitanje što je lakše biti, nego što želiš biti.
Na Umjetničkoj akademiji u Splitu radite kao docentica na odsjeku glume. Što učite ili savjetujete svoje studente?
Ovladavanje vještinama potrebnim za glumački rad dugotrajan je proces. On zahtijeva individualan pristup svakom studentu, a od njih traži pošten i predan rad. Najviše me veseli kad im se trud isplati, kad osvijeste da se ne radi o magiji, već o zanatu.
