Bliži nam se mjesec listopad, a to znači da nam se bliže i objave dobitnica i dobitnika Nobelovih nagrada, pa i one za književnost. Pisci su, dakle, već u stanju prilične histerije jer se s Nobelovom nagradom nije za šaliti. U nedavno objavljenoj knjizi novinskih tekstova kolumbijskog literarnog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza, koju je na hrvatski prevela Gordana Tintor, a objavio VBZ, nazvanoj "Skandal stoljeća", spominje se i dodjela Nobelove nagrade za književnost. Naravno, skandal iz naslova te odlično napisane knjige ne odnosi se na Nobela, nego na jedan drugi kriminalistički slučaj koji je Marquez pomno pratio.
Ali lucidni Marquez jedan je jetki tekst objavljen u ovoj više nego interesantnoj knjizi ipak posvetio i Nobelovoj nagradi. I nazvao ga "Bauk Nobelove nagrade". A u tom tekstu pozabavio se i slučajem čuvenog argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa koji Nobelovu nagradu nije dobio, iako je i po objektivnim i po subjektivnim razlozima to itekako zaslužio. U čemu je bio Borgesov krimen? I zašto je ugledni pisac iz Argentine postao svojevrsni literarni luzer? Otkriva nam to, doduše pod navodnicima, ali sasvim sigurno upućeno, mudri Kolumbijac koji je bio veliki prijatelj Fidela Castra. A Marquez u svom duhovitom novinskom tekstu otvoreno tvrdi da je u svibnju 1976. godine Nobelov odbor već odlučio da nagradom počasti Borgesa, jednog od onih vječnih i najčešće spominjanih kandidata za najslavniju književnu nagradu na svijetu. No, te je godine nagrada ipak otišla u SAD, a ne u Argentinu. Laureat je tako ispao američki književnik Saul Bellow.
A zašto su švedski akademici naprasno, u posljednji tren odbacili velikog Borgesa? Marquez tvrdi da je to bilo zbog čisto političkih razloga. Borges je te godine, naime, u rujnu mjesecu, ničim izazvan, kako se to lijepo u nas zna reći, došao na svečanu audijenciju kod omraženog čileanskog diktatora Augusta Pinocheta koji, pretpostavljam, nije bio ljubitelj takozvane lijepe književnosti. I nije mu bilo dosta da se s njim slikao, nego je održao i kratki govor u kojem je spomenuo da Pinochet u Čileu spašava slobodu i red, što je jako važno u vremenu kada južnoameričkom kontinentu prijete anarhija i komunizam. Ukratko prepričano, Marquez je zaključio da je Borges te "gluposti" mogao reći samo zato da bi se narugao diktatoru koji je hladnokrvno ubio svog prethodnika Allendea i surovom rukom uz pomoć vojske vladao Čileom.
No, poentira Marquez, Šveđani nisu shvatil specifični humor Buenos Airesa, i Borges je ostao bez zaslužene nagrade. Ali je i bez nje ostao veliki pisac koji i danas ima čitatelje, ali i brojne oponašatelje i sljedbenike. Čitajući ovaj štiklec iz literarne i publicističke povijesti, nekako sam se sjetio našega suvremenika, austrijskog književnika Petera Handkea. On, naravno, nije posjetio čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. Živio je, uostalom, na drugom kontinentu i u drugim vremenima. Ali je poznavao i obožavao balkanskog diktatora Slobodana Miloševića. Održao mu je i govor na sprovodu, nakon što je Milošević umro u haaškom uzništvu očekujući presudu haaških sudaca. Sve to našem Handkeu, kojem je majka bila koruška Slovenka pa je mogao biti bolje informiran o balkanskoj povijesti, nije nimalo smetalo. O svojoj podršci Miloševiću i njegovoj politici pisao je i knjige i Miloševića uveo i u literaturu. Nije tu, dakle, bila riječ samo o političkom aktivizmu.
Čak se i fotografirao, vrlo cinično, uz ploču na kojoj je pisalo ime Srebrenice, grada u kojem su Miloševićevi generali sustavno, pred očima nesposobnih nizozemskih trupa i međunarodne zajednice, ubili više od sedam tisuća Bošnjaka. Ali Handke nije tražio pravdu za te ubijene Bošnjake, niti za Hrvate ubijene u Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Gospiću, Karlovcu, Zagrebu, Osijeku, Bjelovaru, Zadru... Handke je tražio i još uvijek traži pravdu za Srbiju (i baš me zanima kako tako pun morala gleda na rusku agresiju na Ukrajinu). I bez obzira na te otvoreno prosrpske političke preokupacije, kojima se i u 21. stoljeću ponosi, a koje nisu nikakav humoristički ispad egzaltiranoga pisca, Nobelov odbor nagradio ga je Nobelovom nagradom. I dok je Nobelovom odboru smetao Pinochet, nije mu smetao Milošević. I dok je Borges morao platiti za svoj kratki posjet čileanskom diktatoru, Handkeu nije naštetila višegodišnja podrška velikosrpskoj politici koju je najžešće provodio baš Slobodan Milošević. Štoviše, nagrađen je Nobelom. Ni med cvetjem ni pravice. Tako bi nekako ovaj slučaj posprdno komentirao Miroslav Krleža, hrvatski pisac koji je također bio aspirant na Nobela, ali tim priznanjem nikada nije počašćen. A naš Fric, za razliku od Borgesa, protiv komunizma nije imao apsolutno ništa.
Znači UDB-a ušla i u odbor za Nobela. Ima li još i jedan kutak na svijetu, a da je slobodarski?