Nesumnjivo je da Pariz ima tisuće lica i slika, ali one iz francuskih filmova spadaju među estetski najupečatljivije (uz glasovite francuske slikare). Najviše je to zasluga redatelja koji su se pojavili krajem pedesetih godina i pod zajedničkim nazivom “novi val” imali učinak tsunamija ne samo u francuskoj nego u svjetskoj kinematografiji uopće. Jean Luc-Godard, François Truffaut, Claude Chabrol, Eric Rohmer i Jacques Rivette najvažniji su predstavnici puno duljega vala autora koji su pedesetih godina kao kritičari u legendarnom časopisu “Cahiers du Cinema”, a potom i kao redatelji krenuli rušiti dotadašnje konvencije francuskog filma opterećenog statikom, literarnošću i pretjeranim akademizmom. Njihov udar nije bio nimalo suptilan; kritike su pisane izrazito subjektivistički i do maksimuma tendenciozno. Po “cahierovcima”, osobito Truffautu, najekstremnijem među njima, stvari su bile crno-bijele; najlošiji filmovi redatelja koje su voljeli zbog njihova prepoznatljivog “autorskog pristupa” (poput Jeana Renoira) bili su, po njima, uvijek bolji od najboljih filmova zanatlija koji su predstavljali preživljeni svijet (npr. Rene Claire, Marcel Carné, Claude Autant-Lara).
Manjak novca kao stil
U filmskom smislu, osim što su sadržaje oteli literaturi i izveli ih na (pariške) ulice, stilska su obilježja novovalovaca montažni skokovi, dugi kadrovi, snimanje iz ruku, često korištenje skrivene kamere, sve odlike koje su dobrim dijelom bile uvjetovane tankim budžetima.
Nedavna smrt Claudea Chabrola tužno se uklopila u ponovno aktualiziranje novovalovaca jer je ovo razdoblje slavljenja pedeset godina postojanja tog pokreta, koje će jedan od svojih vrhunaca doživjeti na predstojećoj dodjeli Oscara Jeanu-Lucu Godardu za životno djelo. Kao što sam “novi val” nije bio koherentna cjelina, više izraz za skup “nabrijanih” pojedinaca, tako nema ni njegova službenog početka. Ali, Truffautov “400 udaraca” (1959.) i Godardov “Do posljednjeg daha” (1960.) uzimaju se kao neformalni početak vala čiji se utjecaji osjećaju do danas: od ranih poklonika poput Johna Cassavetesa, Martina Scorsesea, Wima Wendersa, Roberta Altmana do najvećeg filmaša današnjice Quentina Tarantina koji je vlastitu produkcijsku kuću “Bande à part” nazvao prema Godardovu filmu.
TOP 3 REDATELJA
Jean-Luc Godard
Najveći eksperimentator proslavljen filmovima “Do posljednjeg daha”, “Živjeti svoj život”, “Prezir”, “Neobična banda”, “Udana žena”, “Muško žensko”, “Muški rod, ženski rod”...
Francois Truffaut
Najmilitantniji među kritičarima debitirao s “400 udaraca”, nakon toga redao uspjehe s “Pucajte u pijanista”, “Jules i Jim”, “Ukradeni poljupci”, “Fahrenheit 451”...
Claude Chabrol
Majstor trilera debitirao filmom “Lijepo Serge” (1958.), a posebno zapažen nizom triler/drama s kraja 60-ih “Nevjerna žena”, “Zvijer mora umrijeti”, “Mesar”...
ZAŠTITNA LICA
Jean-Pierre Leaud
Kao Truffautov alter-ego Antoine Doinell glumio je od rane mladosti u “400 udaraca”, “Antoine i Colette”, “Ukradeni poljupci”...
Anna Karina
Dankinja, Godardova supruga iz toga vremena glumila u “Žena je žena”, “Živjeti svoj život”, “Neobična banda”, “Alphaville”, “Udana žena”...
Pariz
Znamenite pariške lokacije Slavoluk pobjede, Eiffelov toranj, trg Trocadero korištene su poput glavnih junaka i gurane u prvi plan. A posvećen mu je i omnibus šestorice autora "Pariz viđen očima...".
\"najvećeg filmaša današnjice Quentina Tarantina\", nisam filmofil ali ako je \"Pakleni šund\" i ondaj di idu opljačkati banku a jedan je murjak dosta da bi se dodjelila ta titula onda stvarno današnji film je u teškoj krizi.