Nakon velikog trijumfa u Locarnu, u kojem su osvojili nagrade za najbolji debitantski film, redatelja i glumca, ekipa filma "Sigurno mjesto" doputovala je u Sarajevo, gdje su na regionalnoj premijeri u Narodnom pozorištu nakon početnog šoka i muka nagrađeni zasluženim višeminutnim ovacijama.
Film scenarista, redatelja i glavnog glumca Jurja Lerotića intimna je, duboko bolna priča o suicidu njegova brata, koja će razorno djelovati na svakoga tko se ikada osjetio nemoćnim pred hrvatskim javnim zdravstvom. "Sigurno mjesto" priča je o raspadu sustava, kako državnoga tako i obiteljskoga, ali i minuciozna studija tihog raspada pojedinaca čiji nam unutarnji svjetovi ostaju skriveni dok ne postane prekasno. Priča je to posebno aktualna u kontekstu više nepotrebnih i nepravednih smrti koje su ovih dana snažno odjeknule u hrvatskoj javnosti, potvrđujući sve rupe sustava o kojem Lerotić govori.
Radnja "Sigurnog mjesta" započinje in medias res: očajničkim trkom prema stanu u kojem si je mladi Damir izrezao vene. Njegov brat Bruno, alarmiran telefonskim pozivom u kojem je spomenuta krv, provaljuje vrata i spašava brata kojega hitna pomoć prebacuje u bolnicu. Ono što bi trebalo biti sigurno mjesto i spas, nažalost, pretvara se u tipičnu hrvatsku priču o korupciji, bezdušnosti i nefunkcionalnosti sustava koji bi trebao skrbiti o najranjivijima, gurajući ih sve dublje u ambis iz kojega mnogima nije bilo povratka.
Zbog ljudske pogreške koja je rezultirala i sudskom tužbom, povratka nije bilo ni za mladog snimatelja Jakova Lerotića, čija je smrt inspirirala ovaj film. U prekratkoj karijeri, snimio je dva možda najbolja hrvatska kratka filma: "Onda vidim Tanju" u režiji njegova brata Jurja i "Žuti mjesec" Zvonimira Jurića. Sanjiva fotografija Marka Brdara u filmu "Sigurno mjesto" dostojna je i dosljedna stilu pokojnoga Jakova, a prizor u kojem njegov filmski pandan Damir poput ranjene životinje sjedi na bolničkom krevetu iza staklenoga zida jedan je od najupečatljivijih u recentnoj hrvatskoj kinematografiji.
Moćna je i autoreferencijalna scena razgovora živog i mrtvog brata koja već na početku filma naznačuje tragičan kraj. Zanimljivo je što je Juraj Lerotić u njemu i glumački i činjenično predstavio sebe, pokojnikova brata i redatelja, protagonista užasnoga događaja i njegova kasnijeg kroničara. U razgovoru nakon filma otkrio nam je kako njegovo pojavljivanje pred kamerom, osim baš u toj sceni, originalno nije planirano. Međutim, u višemjesečnom procesu castinga kristaliziralo se da ga nitko ne može bolje odglumiti od njega samoga, bez obzira na to što nema ni glumačko iskustvo ni obrazovanje. Bila je to izvrsna odluka koja filmu daje dodatnu dimenziju neposrednosti, razbijajući ionako tanku opnu stvarnosti i fikcije.
Sedam mjeseci trajala je i neizvjesnost oko odabira glumca za lik Damira, odnosno Jakova Lerotića kojega je na koncu iznimno uvjerljivo odigrao njegov prijatelj Goran Marković. U ulozi majke stamena je Snježana Sinovčić, koja je zbog tragedije u vlastitoj obitelji prije 12 godina morala odbiti ulogu u "Onda vidim Tanju", ključnom filmu koji su Lerotići snimili zajedno. U sporednim ulogama liječnika, policajaca i drugih kotačića često nemilosrdnog sustava pojavljuju se Daria Lorenci Flatz, Igor Samobor, Izudin Bajrović, Katarina Bistrović-Darvaš, Branimir Rakić, Mate Gulin i drugi, a posebno je zanimljivo da autor liječnicima uključenima u slučaj njegova brata namjerno nije promijenio imena.
Iako se problemom moralnog i operativnog raspada hrvatskoga zdravstva bavilo i niz ranijih filmova poput široj publici nešto pristupačnijeg "Ljudoždera vegetarijanca" Branka Schmidta iz 2012., surovi naturalistički pristup Jurja Lerotića "Sigurno mjesto" stavlja uz bok najuspješnijih filmova rumunjskoga novog vala, kao što je već pomalo kultna "Smrt gospodina Lazarescua" Cristija Puiua iz 2005. godine. Za očekivati je zato da su uspjesi u Locarnu i Sarajevu tek početak njegova festivalskog puta, a uz malo promocije mogao bi ostvariti uspjeh i u nezavisnim kinima.
Inače, malo je poznato da "Sigurno mjesto" zamalo nije doživjelo premijeru, jer su se iz projekta u nekom trenutku povukli producenti Boris i Lana Matić, nakon čega je sa svojom produkcijom Pipser uletjela Miljenka Čogelja, koja je i sama vrlo osobno proživjela temu o kojoj Lerotić govori. Iznimno je važno što je producentica Čogelja usprkos budžetskim i operativnim ograničenjima spasila ovaj projekt, jer ne radi se samo o kolektivnoj terapiji intimno involviranih umjetnika, nego i o umjetnički i ljudski važnom filmu koji nas podsjeća u kakvom društvu živimo i protiv čega se moramo boriti.
