Pedeseti i, kako je najavio jedan od najvećih redatelja današnjice Woody Allen, posljednji film u karijeri, film je koji se ne bi trebalo propustiti. Ne samo zato što je to Woody Allen, ni zato što se opisom filma kao posljednjeg mame gledatelji u kina, ni zato što je ovo prvi Allenov film koji je kompletno snimljen na francuskom jeziku. Naime, sigurno da Allen ima starijih filmova koji su monumentalniji i relevantniji od "Udara sreće"; "Annie Hall", "Manhattan", "Ponoć u Parizu", "Vicky Cristina Barcelona", "Hannah i njezine sestre" tek su neki od njih.
"Udar sreće" valjalo bi otići pogledati u kina jer će najdepresivnijem mjesecu u godini donijeti dašak francuskog neodoljivog šarma i vrckavosti, koji su obojeni prepoznatljivom allenovskom luckastošću i estetikom koju je teško ne voljeti. Film je ovo koji sa svim svojim crnim elementima (kojih zaista ne manjka) uspijeva do kraja zadržati sasvim potrebnu, suptilnu dozu humora i opuštenosti.
U tematici koja i nije tako svijetla, optimistična ili razdragana, "Udar sreće" ni u jednom trenutku ne gubi svoju ljupkost. Film prati bračni par Fanny i Jeana, koji žive naizgled savršenim životima. Pripadnici su višeg društvenog staleža i zapravo se čine kao prototip pariške buržoazije kojoj se redatelj pomalo i ruga. Fanny i Jean vode bogat društveni život s prijateljima, oboje su ispunjeni i privatno i poslovno i... Sve se to promijeni kada Fanny jedan dan na ulici sretne starog prijatelja iz srednje škole. Odjednom shvati kako možda i nije tako sretna kako je, doslovce do jučer, mislila da jest. Naravno, od prvog trenutka jasno je da će ih taj slučajni susret odvesti u aferu, ali ono što nije od prvog trenutka vidljivo jest kamo će nas tijek filma voditi. A tijek filma pun je obrata i iznenađenja.
"Udar sreće" nije čista romantična priča u kojoj protagonistica odlučuje slijediti svoje srce i u kojoj dvoje ljudi, svim preprekama unatoč, odlučuje biti zajedno. Nije ni drama u kojoj se secira trulost visokog društvenog sloja niti je film u kojem se portretira lik zbunjene milenijalke koja nije sigurna što želi (kako je to eksplicitno prikazano u Trierovoj "Najgoroj osobi na svijetu"). Nije ni klasičan triler u kojem glavnu riječ vodi najmanje sumnjiva osoba u društvu kojoj se svi dive, a koja je zapravo visokointeligentan i jako opasan narcis koji bez milosti eliminira sve što mu kao prepreka stoji na putu. "Udar sreće" sve je to pomalo i u tom bućkurišu i dalje ostaje izrazito koncizan i jasan. Osim toga, problematizira i neka zaista zanimljiva pitanja o sreći u životu oko kojih se vrijedi zamisliti, a kojom su prožeti svi slojevi filma. Iako možda ne obiluje originalnošću, kako je to bio slučaj u nešto starijem Allenovu pariškom filmu "Ponoć u Parizu", i dalje je ovo jedan od boljih filmova koji trenutačno igraju u kinima.
