Iako je bilo zamišljeno da 18. Festival europske kratke priče zajedničkim razgovorom otvore Miljenko Jergović i Semezdim Mehmedinović, Mehmedinović nije doputovao u Zagreb zbog privatnih razloga, pa je publika dobila priliku slušati razgovor Jergovića i Đurđice Čilić Škeljo.
- Za mene postoje istinski i lažni pisci. Istinski pisac je nužno izgubljen. Mene kao pisca zanimaju izgubljeni ljudi. Osjećam prezir prema ljudika koju su odnekle i dobro znaju gdje im je mjesto i svoji su na svome. To mi zvuči kao nekakva opasna seksualna nastranost - rekao je Jergović.
A na upit o jeziku kojim piše bio je izričit.
- Moj jezik je samo moj jezik. Jezik pisca je njegova osobna kreacija. Ukoliko nije, pisac ima problem. U Hrvatskoj u proteklih tridesetak i više godina dobri hrvatski pisci pišu jezikom akademika Stjepana Babića i Milana Moguša i neakademika Sande Ham... - rekao je Jergović koji je ustvrdio da njegov jezik koristi sve one riječi koje je nekada davno Dalibor Brozović nazivao centranim južnoslavenskim jezikom.
- Taj jezik nema toliko riječi da bi neke od njih mogao otpisivati kao srpske ili crnogorske. Mislim da nije pametno ograničiti leksik na partikularni i čvrst model ili na djelić nekog većeg i življeg jezika - rekao je Jergović priznavši da voli ujutro sjesti u kafić na svojoj tržnici i prisluškivati ljude za susjednim stolovima i rekonsturirati njihove živote jer je voajer.
- Ja sebe ne čitam kao pisca. Kad mi izađe knjiga, pročitam je, ali to mi je povelika muka - veli Jergović. - Osjećam se super kada čitam Kristiana Novaka ili Damira Karakaša. Obukao bih svečano odijelo kada čitam Moniku Herceg - rekao je Jergović. Na upit iz publike da spomene pisce koji po njemu pišu loše, Jergović je rekao ne mogu. "Onda fantazirate", dobacio je muški glas iz publike koji je svojim pitanjima stalno (i to neuspješno) pokušavao komunicirati sa Jergovićem.
- Književnost se bavi pojedincem. Ne skupinama ljudi ili narodima. Ne postoje nacionalni romani koji će opisati našu blitvansku povijest. To ne ide. Totalitarne režime danas vode ljudi koje književnost, a onda i nacionalni romani ne zanimaju - rekao je Jergović koji je za sebe ustvrdio da je manjinac, jer je prirodni ljudski refleks biti dio manjine.
- Čitanje mi je najvažniji oblik života. A kada ne čitam i ne prisluškujem ljude, ja pišem. Zašto moj prijatelj Mehmedinović piše malo, ja znam, ali o tome ne mogu javno govoriti jer je to njegova privatna svar. Za razliku od filma, kazališta ili likovne umjetnosti, ja kao pisac u Hrvatskoj imam sve uvjete za pisanje kao i moj američki kolega. A zašto pišem više od nekih drugih pisaca? Ja pišem iz neke svoje muke. Nekoga muka tjera na nepisanje, a mene tjera na pisanje - rekao je Jergović.
Za mene postoje istinski i lažni crtaci kukastih krizeva - u Hrvatskoj imamo problem samo sa onim lažnima...