"Asti Gospeeee, di su ga ono stavili?! Na kraj mandrača. Ka da su tili da ga niko ne vidi. Tamo gredu samo mladi uvečer. Tribali su ga metnit ovdi u park, između dvi klupe di svi prolaze. Prema Ambasadoru. A ne tamo di će ga izasrat golubovi. Bože sačuvaj šta je došlo od ovega našega lipega grada koji više ne liči na se...", slušala sam komentiranje dva postarija, fetiva Splićanina na Matejuški, po ure prije zakazane pučke fešte u povodu otvaranja spomenika Miljenku Smoji, bardu pera i najvećem splitskom kroničaru.
Krenila i ja što mi baš nije svojstveno, gotovo uru prije na milenijski događaj koji se ne smi propustit. Hoće li ga pokvarit teška, bolesna južina koja cili dan dere, hoće li se baš kad bude tribalo otkrit brončanoga Smoju spustit nebo na zemlju? Sve je moguće kad je Smoje u pitanju. Jedan i jedini. Kojega sada odjednom svi štuju, cijene i vole.
Ma neću politiku u svoju butigu, reka bi Meštar. Ma neću ni ja u ovaj tekst! Ali, kako ću je se ne taknit? U Banovini cili dan zasjeda Gradsko vijeće. Tko će se pojavit od političara, naših vrlih gradskih zastupnika, tko će uopće otkrit spomenik? To je još jedna tajna koju nam nisu htjeli kazati. Znate onu - ima puno lipi stvari ma nesmin reć....
Milijun je pitanja koja mi se vrzmaju po glavi na putu do mandrača na Matejuški. Ka da sam Bračka, ponila sam kišobran i kabanicu. A, prije će me ovi ludi vitar bacit u more. Tribalo bi mojoj fotički Ivani i meni po kamen u đepe stavit...
Brojne kamere su postavljene, snimatelji drže stative da ih vitar ne odnese. Novinari, za koje je Smoje reka kako svi misle da su jebivjetri, da samo trče okolo i dime, a cili život pred njima je prazna karta koju triba ispisat, uznervozili se. Bidni kako i ne bi kad rokovi teku. Urednici nestrpljivo čekaju tekstove i priloge. Pučka fešta počinje u 16,30 sati, a mi na Matejuški saznali da će Smoje bit otkriven tek u 17,30. Asti masti, to je uru kasnije. A triba uzet i izjave. Živci su na rezervi.
Meštrovica od svega u ovoj Smojinoj godini, Herci Ganza leta tamo-amo. Ovo joj je ka životni projekt. Mora ga izvuć do kraja. Krepat pa ne molat. Šta god da uradila jedni će je zajedno sa Feđom Klarićem budući da su oni sinonim zalaganja za Smoju, dizat u zvijezde, a oni drugi, vječni grintaši i kontraši reći će kako ništa nije valjalo.
To je Split!
Dok smo svi u nekakvom čudnom, šašavom rapoloženju, a Feđa će od emocija puknit, brončani Smoje mirno sidi pokriven plavom ceradom. Omotanom špagom da ne odleti. Brižna gospođa iz Ureda gradonačelnika svako malo, kako zapuše jugo i centimetar pomakne plavu ceradu, pokriva našega Smoju. Da mu ne bi vidili prije vrimena glavu, torzo i španjulet u ruci bez kojeg nije moga živit. Samo provire postole.
"Ma di su ga zamotali u plavo? Šta nisu našli bilu ceradu? Pa Ajduk je Bili", čuje se među svitom koji se mic po mic nagurava da bude bliže Smoji. Oliti Šunji. Kako su ga zvali.
Dok kipar Ante Guberina objašnjava kako je spomenik napravio po očevom predlošku koji je prije petnaest godina pobijedio na natječaju, poznati fotoreporter Feđa Klarić vrlo diplomatski ne zaboravlja naglasit da su za spomenik zaslužna dva splitska poteštata: pok Zvonimir Puljić koji je bio vrlo istaknuti član HDZ-a i sadašnji Ivica Puljak. Koji nije HDZ-ovac.
- Evala - reka bi Meštar.
Herci Ganza vodi konferansu otvaranja. Pjevaju članovi Mješovite klape Filip Dević. Ekipa od stotinjak ljudi, uglavnom u "najboljim godinama", gušta, lagano pleše i pjeva - "Splite moj..."
Poslije dvi, tri pisme Devičevaca Herci vata mikrofon. Citira Smoju: "Ka ribarsko, proletersko dite, ja ne volin rič vlasnik, gazda. Grube, gadljive riči. Ne volin ni rič posjedovat. Ni pitar zemlje. Ni kućicu za pasa. Čovjek ka ja osjeća se slobodan. Ništa mu se ne može dogoditi. Ništa neće propast. Jebe me se oli padaju cine devizan, zlatu, zemljištu. Jeman jednu svoju uzrečicu: Blagoslovljen svaki dinar koji su mi izili konobari i žene!"
Pljesak i opet pjesma. Redaju se nastupi. Tribalo je najprije napravit mjesta za pustit da prođu među sviton zbijenim ka srdele u konzervi, članove "Jedinstva" koji su u tradicionalnim nošnjama izveli Splitske plesove. Onda je počelo, kako su ga je nazvali organizatori, kontreštavanje limenih glazbi Split i Žrnovnica.
- Pošteni i dragi svitu, guštan vas vidit u ovomen najlipjen od svih mandrači koji je svojevrsni nukleus splitskog, mediteranskog duha koji se ka i sve, s vrimenom minja ma je zadrža dušu i patinu. A danas će dobit dodanu vrijednost koja će zaokružit priču o ovomen ludomen gradu koji živi pod geslon UVIK KONTRA - kazala je Herci.
Gradski zbor Brodosplit zapjevao je ariju iz Splitskog akvarela i "Svako naše malo misto" pa sve na mandraču okolo prisjetili na upečatljive scene iz oštarije u kojoj se spominju najbolji u državi i svitu: Ajduk, Jadran, Labud, Gusar... A onda je na Matejušku u prepoznatljivoj odori dotrča legendarni splitski maratonac, brži od parnih lokomotiva i izdržljiviji od trkaćih konja, jedan i jedinstveni Ante Ružić Baćo. Nazočni su pljeskali i skandirali "Baćo! Baćo! Baćo!"
- Nek se narod veseli dok se ne štufa", reka je Baćo prepustivši mikrofon poteštatu Puljku kojem je na dukserici pisalo : "A ludega li grada i još luđeg gradonačelnika."
Kako se zbog južine nije najbolje osjećao najstariji živući Hajdukov igrač Velovarošanin Bogdan Kragić rođen 1934. godine nije doša na Matejušku pa je spomenik Smoji otkrio njegov unuk Zlatko Vujović, sin seniora, također poznatog nogometaša Zlatka Vujovića.
Pohrili onda svi slikat se sa Smojom. Mnogi su mu htjeli u krilo.
Za kraj fešte Nenad Vetma otpjevao je pjesmu "Velo misto" s ovogodišnjeg Splitskog festivala.
Društvene mreže vrište da spomenik više sliči na Tuđmana i Tarika nego na Smoju. Koji se vjerojatno negdje gore sa svojon Lepom i španjuletom u ruci ovome svemu smije. A smijeh je lijek.
meni opet baca na livaju sa očalima