Kanadski pisac John Ralston Saul koji je na Festivalu svjetske književnosti predstavio hrvatski prijevod romana “Mračni otkloni” (objavile su ga Edicije Božičević, a prevela Giga Gračan) još je par tjedana predsjednik Međunarodnog PEN-a. Na tom je mjestu od 2009. godine, izabran je u dva mandata, pa će žezlo predati novom predsjedniku na skorašnjem kongresu baš u Kanadi, u Quebecu. Ralston Saul je u Zagrebu bio u stalnom grču zbog imigrantske krize kakvu Europa ne pamti.
– Ova izbjeglička kriza je totalni slom zapadne civilizacije jer se taj zapad prema toj krizi ne ponaša kao normalno društvo. Sada njemačko i austrijsko vodstvo nešto pokušavaju, ali sve to predugo traje. A Velika Britanija, Francuska, SAD, Kanada… kriju se iza straha od terorizma. To je greška civilizacije. PEN mora intervenirati – energičan je Ralston Saul u čijoj međunarodnoj organizaciji ima 150 PEN centara raspoređenih u 110 zemalja. Pitamo ga što je trenutačno najveći problem svijeta, ekonomska kriza, ISIL ili izbjeglice?
– U zatvoru imamo oko devet stotina pisaca, a samo pet-šest generala ili desetak bivših premijera. Ti pisci očito rade dobro, jer inače ne bi bili u opasnosti. Pisce ne samo da tuku u zatvorima nego ih i ubijaju. O tome se mora govoriti. Mi smo ti koji moramo mijenjati atmosferu u tim zemljama s ciljem da ih zaštitimo. Često ne znamo za nasilje dok neke pisce ne ubiju, a onda je već kasno. Čim je netko u opasnosti, o tome treba govoriti. Što se tiče vjerskih ekstremista, cijeli Zapad priča o tome, ali oprostite, većinu ubijenih pisaca ubile su mainstream vlade i poslovni organizirani kriminal, a većina tih ubojica su saveznici zapadnih zemalja. To je fenomen nesvetog trojstva – korupcije, koja otvara vrata agresiji, a onda i nekažnjavanju – kaže Ralston Saul.
A kako bi on najjednostavnije objasnio što je to PEN.
– Mi smo virtualna demokracija, virtualna država različitih nacija i jezika. Temeljimo se na piscima koji žive u raznim zemljama. Bio sam u Hondurasu, trenutačno jednoj od najopasnijih zemalja u svijetu za pisce i tamo nisam mogao govoriti bilo što, jer ja ću otići, a naši članovi zbog mojih riječi mogu biti ubijeni. Trudim se vidjeti premijere, ministre... da bi ih uvjerio da rade bolje. Nekada su u Afganistanu vladali talibani i bili su jako opasni za pisce, a sada tamo imamo izvrsni PEN centar. Sličan je primjer s Mijanmarom. Kada sam prvi put bio u Meksiku s velikom delegacijom pisaca, primio me ministar pravosuđa s pedeset odvjetnika. Tada mi je govorio da meksički pisci rade neprofesionalno, da novinari nemaju iskaznice. A ja sam rekao da nije bitno imaju li iskaznice, nego misli li javnost da su oni novinari. Nama nije bitno je li netko bloger, novinar u provincijskim novinama ili dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Svi oni mogu računati na našu zaštitu. Sve njih moramo obraniti, svi su nam jednako važni jer su ljudi – ističe Ralston Saul.
A svjetskim aktualijama, pa i susretima s diktatorima Ralston Saul bavi se i u knjizi “Mračni otkloni” koja je sada dostupna i hrvatskim čitateljima i za koju se postavlja pitanje je li to uopće roman ili zbirka putopisnih priča.
– Interesantno je da su svi u 21. stoljeću zaboravili na pikarski roman. Imali smo preko dvije stotine godina pokušaja da roman pretvorimo u čistu priču, a pikarski roman je vrlo rana forma romana na koju smo zaboravili. Moja knjiga je portret društva, ali u formi romana. Vi ćete reći da su to samo priče, ali ne, to nisu samo priče. Tu postoji jedan narator. Sretan sam što mi je došla ideja da portretiram bogato društvo, društvo koje ima novac i koje je izgubilo pravi put te ide prema ekonomskoj propasti. Društvo koje gubi svu etičku i moralnu svrhu i principe – objašnjava Ralston Saul. A koliko fikcije ima u njegovu romanu?
– Možda zvuči glupo, ali romani traju kroz sva ova stoljeća upravo zato što su istiniti. Kada uzmemo za primjer ekonomiju, onda tu imamo činjenice koje mogu ispariti. A fikcija je kriva riječ. Romani su zapravo bazirani na razumijevanju stvarnosti. U romanu spominjem razgovore s diktatorima. Službeno, ja sam sudjelovao u tim razgovorima. Ali, kako uopće možete nešto važno razgovarati s diktatorima. Pa oni su dosadni ljudi. Nikada ne kažu ništa. Možda je Tito bio zanimljiv diktator, ali većina diktatora dosadni su ljudi koji drže monologe. A svi se užasavaju tih monologa. Oni su poput neke crne rupe. Kada razgovarate s njima, gledate ispod tepiha, iza zavjese, u detalje prostorije u kojoj razgovarate. Kada sve te priče stavite u pikarsku formu, one poprimaju drugo značenje. I postaju nevjerojatno istinite – tumači Ralston Saul koji je u “Mračnim otklonima” pisao i o beogradskom susretu s Vasom Čubrilovićem, jedinim preživjelim atentatorom iz Sarajeva. Susret je održan, zanimljivo, u zgradi Srpske akademije nauka i umjetnosti.
– Ja sam u Jugoslaviju dolazio sredinom osamdesetih. Prvi put sam, čini mi se, došao na godišnji sastanak srpskih pisaca. Taj put došao sam i u Zagreb, jer me Predrag Matvejević pozvao da održim predavanje na francuskom jeziku na Sveučilištu. Bilo je to prije rata. Oduvijek me privlačio Balkan i ovdašnje civilizacije. Atentat na nadvojvodu Ferdinanda nije mi bitan zato što je bio povod za Prvi svjetski rat, nego zbog reakcije ljudi na taj atentat i na ono što je neizbježno slijedilo nakon tog atentata. Posjetio sam i Sarajevo i jedan povijesni ekspert mi je korak po korak objašnjavao sve što se dogodilo. U jednom od svojih eseja “Voltaire’s Bastards” pisao sam o tome. Čubrilovića sam pitao kako je bilo zapadne civilizacije dovesti do kraja. Bilo je glupo postaviti takvo pitanje čovjeku koji je bio među atentatorima i koji je bio među ljudima koji su potegnuli otponac za rat. A Čubrilović je preživio sve to i najviše mi je govorio o računalima, i to u osvit građanskog rata. Ali bio je interesantan i zato se i našao u knjizi – veli Ralston Saul.
>> 'Humor je najmoćnije oružje koje može poslužiti i u zatvoru'
>> Predsjednik PEN-a: Zatvarajte ministre financija, a ne pisce!
