Treba znati promovirati svoju glazbu, primjerice jazz, kojemu je kod nas teže doći do naslovnica i popularnosti, iako je opet u ozbiljnom naletu. Nove generacije jazz-glazbenika impresivno su zadnjih godina, zapravo već dva desetljeća, stvorile možda najuzbudljiviji dio domaće scene, ali širu publiku više zanimaju spektakli. Stoga je zanimljivo kad se neki džezeri odluče na sasvim namjerne pokušaje proširivanja “izborne baze” publike. Pored Chuija i njihova Tonija Starešinića, jedan od onih koji ima živaca da predstavi svoju glazbu tako da zainteresira i širu publiku jest Zvjezdan Ružić. Kako inače spojiti da na omotnici novog, petog albuma “Inspiration” roni na tragu Nirvanina albuma “Nevermind”, ali ne u bazenu, nego u moru, i surađuje s Harlem Gospel Choir, poznatim harlemskim zborom, u temi “Who Taught You That?”, na kojoj se bavi ubojstvom Georgea Floyda u SAD-u? Nakon prvih albuma “striktnog jazza” “The Knightingale Cabaret” i “Elfin Ferewell”, projektom “Pianotron” Ružić je mnogima postao prepoznatljiv, svirao je i na plutajućim pozornicama i snimio nekoliko efektnih videomaterijala koji su pokazivali uzbudljivost novog projekta.
Ružić 12. listopada u Tvornici uživo promovira novi album “Inspiration”, a znajući za njegova prošla koncertna uprizorenja, može se očekivati da će svoju sviračku strategiju nadopuniti scenskim suradnjama i dodacima koji će trodimenzionalnije predstaviti ono što se čuje s albuma. Bilo onih sa sekstetom, ili singlova poput lanjskog “Da li sam ti rekla da te volim” s Josipom Lisac, kao i sad već legendarnom obradom himne “Lijepa naša”, o čijoj se izvedbi na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića govorilo, pisalo i debatiralo više nego o bilo kojoj sviračkoj avanturi kod nas. No Ružić je prije svega sjajan muzičar, klavirist zadnjih godina, sklon proširivanju zvuka koje mu tipke mogu ponuditi u susretu s elektroničkom nadgradnjom, što je detaljno pokazao i projektom “Pianotron” na albumu “Delightful F” prije nekoliko godina. Nakon što je prethodno albumom “Pandaland” osvojio hvalospjeve kritike, nagrade i publiku sve do Kine, koju je posjetio na turneji “Delightful F”, i “Pianotron” je zamislio kao inkluzivni projekt kojim je svoju glazbu pomicao u drukčijem smjeru. Mellotron je odavno bio u upotrebi, ali je i Ružićevo korištenje mellotrona prije svega istraživanje drukčijih mogućnosti i povezivanja instrumenata s tipkama. Mellotron su pionirski koristili Beatlesi, Bowie i mnogi drugi, čujete ga na ranim pjesmama “Strawberry Fields Forever” ili “Space Oddity”, a njegov antikni starinski zvuk sasvim je različit od modernih sintesajzera.
Moram ponoviti, Ružićev “Pianotron” bio je sukladan islandskim i američkim zvijezdama koje smo tada vidjeli u Zagrebu, kompozitora Olafura Arnaldsa – inače i autora glazbe za Netflixovu seriju “Broadchurch”, ili Vijaya Ajyera na Zagreb Jazz Festivalu, možda i najcjenjenijeg jazz-pijanista današnjice. “Inspiration” je opet svojevrsni crossover projekt, radi se o pravom pandemijskom albumu već i zbog razdoblja u kojem je sniman, od polovice 2020. do proljeća ove godine. Nastajao je dulje, a u tih 900 dana, kako navodi sam Ružić, imao je prilike zaroniti sam sa sobom u sveopćoj izolaciji. Album je svirački snimio sam, no već od početka s “It’s a Trap”, osim fragilnog klavira, prisutne su i zvučne varijacije ritmičke podloge bubnja, basa, mellotrona i klavijatura koje cijelom albumu dodaju notu svjetovnosti u crossover, očito namijenjen i onima koji nisu skloni “čistom” jazzu.
Lirski i melodramatičan ambijent nekih tema mogao bi komotno poslužiti i kao soundtrack nekog filma ili dramske serije, dok skladbe poput naslovne ili “Sakarun” u dijelu s funk-podlogom zamalo zvuče kao naklon glazbi iz legendarnih serija poput “Shaft” i onome što Tarantino koristi kao soundtrack u nekim filmovima. Pitanje znači li svojevrsna “komercijalizacija” Ružićeva rukopisa i kompromis, potpuno je nepotrebno; s “tvrdim” jazz-albumima već je ranije dokazao da nije uzalud diplomirao jazz-klavir i što sve može napraviti na taj način.
”Inspiration” se više naslanja na gospel i R’n’B naslijeđe, koje ima “u uhu”. “Tvoj život” sa stihovima Luke Paljetka donosi napetost između recitiranja poezije o slobodi s kojom bi se trebalo živjeti, dok se glazba između klavirskih pasaža i groovea opet nekako postavlja kao spoj između “libertasa” starog Dubrovnika i zvuka Harlema. No album u temama poput “Portrait of D. W.”, “Invisible Flower”, “Mama” i sjajnoj završnoj “Dandalion” sa zviždanjem melodije donosi lirske pijanističke skladbe koje elegantnim pozadinskim dodacima mellotrona vode u sedamdesete i zvučne ambijente Tangerine Dream ili čak i Bowieja u instrumentalnim temama iz glazbe za BBC-jevu seriju “The Buddha of Suburbia”.
U koprodukciji stalnog tima Filip Vidović/Ružić, pored harlemskog zbora na “Inspiration” gostuje Josipa Lisac u spomenutoj, otprije poznatoj temi “Da li sam ti rekla da te volim”. Zanimljivo, “Lisica” se radno druži i snimala je i s Tonijem Starešinićem iz Chuija, još jednim klavijaturistom koji kao i Zvjezdan Ružić uspijeva uvjeriti domaću javnost da se jazza na treba “bojati”. “Inspiration”, a vjerojatno i njegova promocija u Tvornici 12. listopada još su jedan korak u tom smjeru kojim se sposoban pijanist pokazuje u raznobojnom, a ne samo crno-bijelom svjetlu, iako su tipke klavira uvijek u prvom planu.
